Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

208

PUTA

O putovanju

O putovanju
Poezija putovanja nije u odmoru od domaće jednoličnosti, od posla i nedaća, nije u slučajnome susretu s drugim ljudima i promatranju drugih slika. Ona nije ni u zadovoljenju znatiželje. Ona je u doživljaju, to jest u vlastitu obogaćenju, u organskome usvajanju novostečenoga, u porastu našega razumijevanja za jedinstvo u raznolikosti, za tu veliku pređu od Zemlje i čovječanstva, u ponovnom otkrivanju drevnih istina i zakona u posve novim okolnostima.

O putovanju


Kada su mi predložili da nešto napišem o poeziji putovanja, u prvi mi
se mah učinilo primamljivim da jednom od srca nagrdim sve gadosti
suvremenog turizma, besmislenu opsjednutost putovanjem kao takvim,
moderne, puste hotele, strane gradove poput Interlakena, Engleze i
Berlince, unakažem i beskrajno skupi badenski Schwarzwald, odurne
velegradane koji u Alpama hoće živjeti kao kod kuće, teniske terene
Luzerna, gostioničare, konobare, hotelske običaje i cijene, patvorena
domaća vina i narodne nošnje. No, kada jednom zgodom u vlaku između Verone i Padove nekoj njemačkoj obitelji ne uskratih svoja zapažanja o toj temi, oni me uljudno i hladno zamoliše da šutim; a kad sam drugom zgodom u Luzernu plj usnuo pokvarenog konobara, tada ne bijah zamoljen, već fizički prisiljen da nelijepo se žureći napustim
gostionicu. Od tog doba naučio sam se svladavati.
Također mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraćim
putovanjima bio sasvim zadovoljan i sa svakog puta donio veće ili
manje blago. Pa čemu onda grditi?
O pitanju, kako suvremen čovjek treba putovati, ima mnogo knjiga i
knjižica, ali, koliko znam, ne i dobrih. Kada netko kreće na put radi
razonode, zapravo bi trebao znati što čini i zašto to čini. Današnji
putujući građanin to ne zna. On putuje jer je ljeti u gradu prevruće.
Putuje jer se nada da će se promjenom zraka, pogledom na druge
krajeve i ljude odmoriti od naporna posla. On putuje u planine jer ga
mori neka nejasna čežnja, neshvaćena žudnja za prirodom, zemljom i
raslinjem; putuje u Rim jer je to dio opće kulture. No on putuje
uglavnom zato jer putuju i svi njegovi rođaci i susjedi, jer se
poslije o tome može pričati i hvastati se, jer je to u modi i jer se
poslije, kod kuće, čovjek opet osjeća tako ugodno.
Sve su to, istina, shvatljivi i čestiti motivi. No zašto gospodin
Krakauer putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller u Graubunden,
gospođa Schilling u Sankt Blasien? Gospodin Krakauer to čini jer ima
mnogo poznanika koji također uvijek odlaze u Berchtesgaden, gospodin
Miiller zna daje Graubiinden daleko od Berlina i da je u modi, a
gospođa je Schilling čula daje zrak u Sankt Blasienu veoma dobar. Sve
troje moglo bi zamijeniti svoje putne planove i rute, i ništa se ne
bi promijenilo. Poznanike možeš svugdje imati, novca se možeš svugdje
riješiti, a Europa je neizmjerno bogata mjestima s dobrim zrakom.
Zašto, dakle, upravo Berchtesgaden? Ili Sankt Blasien? U tom je
pogreška. Putovanje bi uvijek trebalo značiti doživljaj, a doživjeti
nešto vrijedno čovjek može samo u krajevima s kojima je duševno
povezan. Povremen lijep izlet, vesela večer u vrtu restorana, vožnja
parobrodom po jezeru nisu po sebi nikakvi doživljaji, nikakva
obogaćenja našega života, nikakvi trajnom snagom d|elotvorni
poticaji. Oni to mogu postati, ali ne za gospodu Krakauera i Mullera.
Možda za te ljude uopće nema mjesta na Zemlji s kojim imaju prisnije
odnose. Nema za njih zemlje, obale ili otoka, nema gore, nema staroga
grada koji ih privlači snagom slutnje, kojega im prizor ispunja
najdraže snove i upoznavanje kojega za njih znači skupljanje blaga.
Usprkos tomu oni bi mogli putovati sretnije i ljepše, kada se već
mora putovati. Prije puta bi se, pa makar samo na zemljovidu, morali
barem površno upoznati s bitnim značajkama države i mjesta u koje
putuju, te u kojem su odnosu njihov smještaj, konfiguracija tla,
klima i narod prema zavičaju putnika i njegovoj uobičajenoj okolini.
A tijekom boravka u stranome mjestu morali bi pokušati uživjeti se u
osobitosti kraja. Morali bi se ne samo u prolazu diviti planinama,
vodopadima i gradovima kao efektnim prizorima, već naučiti svakoga od njih na njegovu mjestu prepoznavati kao nužnog, doraslog i stoga
lijepog.

Tko za to ima dobru volju, lako će sam otkriti jednostavne tajne
umijeća putovanja. On neće poželjeti u Sirakuzi piti munchensko pivo
te, dobije li ga uopće, još primijetiti kakoje bljutavo i skupo. On
neće putovati u strane zemlje, a da barem donekle ne razumije njihov
jezik. Krajolik, ljude, običaje, kuhinju i vina tuđine on neće
mjeriti mjerilima svojega zavičaja i željeti da Venecijanac bude
odrješitiji, Napolitanac tiši, stanovnici Berna da su ljubazniji,
daje chianti malo slađi, Rivijera prohladnija, a obala laguna
strmija. Svoj način života on će pokušati prilagoditi običajima i
značajkama mjesta, pa će u Grindelwaldu ustajati rano, a u Rimu kasno
itd. A napose će svugdje nastojati približiti se narodu i razumjeti
ga. On se, dakle, neće kretati u društvu međunarodnih putnika, neće
odsjedati u međunarodnim hotelima, već u gostionicama u kojima su
gostioničari i osoblje domaći ljudi, ili još bolje - privatno kod
ljudi u čijem će kućnome životu naći sliku života naroda.
Bilo bi neizrecivo smiješno kada bi putnik u Africi htio uzjahati na
devu u redingotu i cilindru. Ali se smatra sasvim normalnim da se u
Zermattu ili Wengenu nose pariški kostimi, u francuskim gradovima
govori njemački, u Goschenenu pije rajnsko vino, a u Orvietu jedu
ista jela kao u Leipzigu. Upitaš li tu vrstu putnika o Bernskim
Alpama, srdito će govoriti o visokim cijenama brdske željeznice
Jungfrau, a navedeš li ih da govore o Siciliji, saznat ćeš da tamo
nema grijanih soba, ali da u Taormini možeš naći izvrsnu francusku
kuhinju. Upitaš li ih za tamošnji puk i život, pričat će ti kako se
tamo nose beskrajno smiješne nošnje i govori potpuno nerazumljiv
dijalekt.

Dosta o tome. Ta želio sam govoriti o ljepoti putovanja, a ne o
nerazboritosti većine putnika.

Poezija putovanja nije u odmoru od domaće jednoličnosti, od posla i
nedaća, nije u slučajnome susretu s drugim ljudima i promatranju
drugih slika. Ona nije ni u zadovoljenju znatiželje. Ona je u
doživljaju, to jest u vlastitu obogaćenju, u organskome usvajanju
novostečenoga, u porastu našega razumijevanja za jedinstvo u
raznolikosti, za tu veliku pređu od Zemlje i čovječanstva, u ponovnom
otkrivanju drevnih istina i zakona u posve novim okolnostima.
Tu pripada i ono što bih posebno želio nazvati romantikom putovanja:
mnogovrsnost dojmova, neprestano radosno ili tjeskobno iščekivanje
iznenađenja, posebice užitak u ophođenju s ljudima koji su nam novi i
strani. Pogled kojim portir ili konobar odmjerava gosta isti je u
Berlinu i u Palermu, no nećeš zaboraviti pogled retijskoga pastirčeta
kojega si iznenadio na nekom pašnjaku Graubimdena. Nećeš zaboraviti
ni malu obitelj u Pistoji kod koje si jednom zgodom proboravio dva
tjedna. Možda ćeš zaboraviti imena, nećeš se više točno sjećati malih
sudbina i briga tih ljudi, no nikada nećeš zaboraviti kako si se u
nekom sretnom času najprije zbližio s djecom, zatim s blijedom
ženicom, a onda s mužem ili djedom. Jer s njima nisi morao
razgovarati o dobro poznatim stvarima, nisi se morao nadovezivati na
stare i zajedničke teme, bio si im tako nov i stran kao i oni tebi i
morao si odložiti konvencionalnost, crpsti iz sebe sama i vratiti se
korijenima vlastita bića kako bi im imao što za reći. S njima si
možda govorio o sitnicama, ali si govorio kao čovjek s čovjekom,
opipavajući i ispitujući, sa željom da donekle naučiš razumjeti te
strane ljude, da osvojiš i sa sobom poneseš djelić njihova bića i
života.

Tko u stranim krajolicima i gradovima ne traži samo slavne i uočljive
stvari, već u sebi žudi shvatiti i prigrliti onu dublju bit, u
njegovu će sjećanju najčešće slučajnosti i sitnice imati posve osobit
sjaj. Kada pomislim na Firencu, prva slika koju vidim nije katedrala
ili stara palača sinjorije, već jezerce sa zlatnim ribicama u
Giardino Boboli u kojem sam svoga prvoga firentinskog popodneva
razgovarao s nekolicinom žena i njihove djece, prvi puta čuo
firentinski jezik i taj iz mnogih mi knjiga tako poznati grad po prvi
puta osjetio kao nešto stvarno i živo s čime sam mogao razgovarati i
što sam rukama mogao dotaknuti. Katedrala i stara palača i sve
znamenitosti Firence nisu mi zbog toga promakle, vjerujem da sam ih
bolje doživio i srdačnije usvojio, nego mnogi revni turisti s
bedekerom u ruci. Iz niza malih, sporednih doživljaja sve mi se to
sklapa u pouzdanu i jedinstvenu cjelinu, pa i ako sam zaboravio
pokoju lijepu sliku iz galerije Uffizi, u sjećanju mi ostadoše večeri
provedene s domaćicom u kuhinji i noći što ih probdjeh u malim
vinarama razgovarajući s mladićima i muškarcima. Sjećam se i
pričljiva krojača iz predgrađa koji je pred svojim kućnim vratima na
meni krpao poderane hlače i pritom držao vatrene političke govore,
pjevušio operne arije i vesele pučke pjesmice. Takve se sitnice
nerijetko pretvore u samu srž vrijednih uspomena. A budući da sam se
tamo potukao s mladićem zaljubljenim u gostioničarevu kćer, lijepi mi
je gradić Zofmgen ostao nezaboravan unatoč kratkoći mojega boravka od samo dva sata. Dražesno selo Hammerstein, južno od badenskoga
Blauena, ne bi mi sa svojim krovovima i uličicama tako jasno i lijepo
ostalo u sjećanju da na njega ne naletjeli jedne kasne večeri nakon
dugoga, nemiloga tumaranja šumom. Zakrenuvši iza izbočine brijega
spazih najednom, sasvim neočekivano, u dolini ispred sebe selo, tiho
i usnulo, zbijenih kućica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam
stigao udobnom cestom i kroza nj propješačio, ne bih se više ničega
sjećao. No ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga za cijeli
život upamtili kao ubavu, milu sliku. A sa slikom seoca čuvam i živu
predodžbu o tom cijelom, osebujnom krajobrazu.

Tko je ikada u mlađim godinama s malo novca i bez prtljage
propješačio dobar komad puta, ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro se
pamti noć provedena u polju djeteline ili na svježem sijenu, komadić
kruha ili sira isprošen u alpskoj pastirskoj kolibi, iznenadan ulazak
u gostionicu u kojoj se slavi seosko vjenčanje i poziv da se slavlju
pridružiš. Ne treba, međutim, zbog slučaja zaboraviti bit, zbog
romantike poeziju. Prepustiti se putu da te vodi pouzdavši se u
sretan slučaj zacijelo je dobra praksa, no svako putovanje, treba li
biti na radost i u dubljemu smislu značiti doživljaj, mora imati
čvrst, određen sadržaj i smisao. Grešno je i smiješno potucati se iz
puke dosade i tupe znatiželje po zemljama kojih unutrašnje biće
čovjeku jest i ostaje strano i neprivlačno. Poput prijateljstva ili
ljubavi koju čovjek njeguje i za nju se žrtvuje, poput knjige koju
brižljivo odabire, kupuje i čita, i svako putovanje radi razonode ili
studijsko putovanje mora značiti ljubav, predanost i volju za
učenjem. Svrha mu mora biti da neku zemlju i narod, grad ili
krajobraz učini duševnim blagom putnika, a on s ljubavlju i
predanošću mora osluškivati tuđinu i ustrajno pronicati u tajnu
njezina bića. Imućni kobasičar, koji iz hvastavosti i pogrešnoga
poimanja obrazovanosti odlazi u Pariz i Rim nema ništa od toga. No
tko je u nizu dugih, uzavrelih mladalačkih godina u sebi nosio čežnju
za Alpama ili morem ili starim talijanskim gradovima i napokon jedva
prištedio nešto vremena i novaca za putovanje, taj će svaki miljokaz
i svaki sunčani, ružama penjačicama obrasli samostanski zid i svaki
snježni vrh i morski predio tuđine sa strašću prigrliti i ne puštati
od sebe prije negoli je razumio jezik tih stvari, prije nego mu je
mrtvilo oživjelo i muk progovorio. On će u jednome danu imati
neizmjerno više doživljaja i užitaka, negoli pomodni putnik u
nekoliko godina, i za cijeli će život ponijeti bogatstvo radosti i
razumijevanja i sretnog zasićenja.

Tko ne mora štedjeti novac i vrijeme, a putuje rado, nagonska bi mu
potreba morala biti da one zemlje, u kojima naslućuje zanimljivosti
za svoje oko i srce, usvaja dio po dio i u polaganom učenju i
uživanju osvaja djelić svijeta, da u mnogim zemljama pusti korijenje
i s istoka i zapada skuplja kamenje za lijepu zgradu cjelovitog
razumijevanja Zemlje i njezina života.

Meni je jasno da se većina naših današnjih turista sastoji iz umornih
građana koji ne žude ni za čim drugim doli da na trenutak oćute
osvježavajuću i utješnu blizinu prirodnoga života. O "prirodi" oni
rado govore gajeći prema njoj neku dijelom plahu, dijelom
pokroviteljsku ljubav. No gdje ju traže i koliki ju pronalaze?
Vrlo je raširena zabluda da treba samo otputovati na neko lijepo
mjesto da bi se bilo bliže "prirodi" i okusilo njezinu snagu i
utjehu. Ta jasno je da žitelju velegrada, koji bježi od vrelih ulica,
svježina i čistoća morskoga ili planinskoga zraka mora činiti dobro.
Time se on zadovolji. Osjeti se svježijim, dublje diše, bolje spava i
zahvalan se vraća domu vjerujući daje stvarno uživao u "prirodi" i da
ju je upio. On ne zna daje od nje primio i razumio tek ono
najpovršnije, najnebitnije, a daje ono najbolje ostavio zapretano na
putu. On ne zna gledati, tražiti, putovati.

Potpuno je pogrešno uvjerenje daje mnogo jednostavnije i lakše u sebe
primiti djelić Švicarske ili Tirola, Sjevernoga mora ili
Schwarzwalda, nego steći solidnu predodžbu o Firenci ili Sieni.
Ljudi, kojima je od Firence u sjećanju ostao tek toranj palače
Vecchio i kupola katedrale, također će sa Schlierseea ponijeti tek
obrise Wendelsteina, a iz Luzerna sliku Pilatusa i magličastu modrinu
jezera da bi nakon samo nekoliko tjedana pravim duševnim bogatstvima oskudijevali isto kao i prije. Priroda se čovjeku isto onako malo prostire pod noge kao i kultura i umjetnost i upravo od neškolovana građanina iziskuje beskrajnu požrtvovnost prije negoli mu se otkrije i preda.

Lijepo je željeznicom ili poštanskom kočijom putovati preko
Gottharda, Brennera ili Simplona i lijepo je putovati Rivijerom od
Genove do Livorna ili brodom od Venecije do Chioggie. No od takvih
dojmova rijetko kada ostane pouzdan trag. Samo su iznimno profinjeni
ljudi istančanih osjećaja sposobni letimice, u prolazu, uočiti
značajke nekoga većeg krajolika i sačuvati ih. Većini ostane tek
općenit dojam morskoga zraka, modrine vode i obrisa obala, a i on
uskoro izblijedi poput sjećanja na kazališnu sliku. Tako je gotovo sa
svim sudionicima u omiljenim društvenim putovanjima Sredozemljem.
Čovjek ne mora htjeti sve vidjeti i poznavati. Tko je temeljito
prokrstario dvjema planinama i dolinama švicarskih Alpa, bolje
poznaje Švicarsku od onoga koji je u isto vrijeme s putnom kartom za
kružno putovanje obišao cijelu zemlju. Bio sam valjda pet puta u
Luzernu i Vitznauu, a da Vierwaldstattersko jezero još uvijek nisam
bio intimno shvatio sve dok na njemu ne provedoh sedam samotnih dana u čamcu na vesla, dok ne zađoh u svaku uvalu i ne iskušah svaku
perspektivu. Otada mi ono pripada, otada u bilo kojem času mogu bez
slika i zemljovida nepogrešivo zamisliti svaki njegov djelić i iznova
voljeti i uživati u obliku i vegetaciji obala, izgledu i visini
planina, svakom selu s crkvenim zvonikom i pristaništem, u bojama i
odrazima vode u svako doba dana. Na temelju tih osjetimo jasnih
predodžaba mogao sam zatim razumjeti i tamošnje ljude, razlikovati i
razumjeti ponašanje i dijalekte obalnih sela, tipična lica i
prezimena, karakter i povijest pojedinih gradića i kantona.
A venecijanska laguna, usprkos mojoj velikoj ljubavi prema tom gradu,
bila bi mi još i danas neobičan, čudnovat, neshvatljiv kuriozitet, da
nisam jednom zgodom, umoran od tupoga buljenja, osam dana i noći
dijelio barku, kruh i krevet nekog ribara s Torcella. Veslao sam uz
otoke, s mrežom u ruci gacao muljevitim sprudovima, upoznavao vodu,
biljni i životinjski svijet lagune, disao i promatrao njezin osobit
zrak. Otada mije bliska i prisna. Tih osam dana možda sam mogao
upotrijebiti za Tiziana i Veronesea, no u toj sam ribarskoj barci sa
zlatnosmeđim trokutastim jedrom naučio bolje razumijevati Tiziana i
Veronesa, nego u Akademiji i Duždevoj palači. I ne samo tih nekoliko
slika, nego i cijela Venecija sad mi više nije tek lijepa i tjeskobna
zagonetka,već mnogo ljepša zbilja koja mi pripada i na koju imam
pravo kao osoba koja ju razumije.

Od pasivna promatranja zlatnožutoga sunčanog predvečerja i bezbrižna,
lagodna udisanja lakog, čistog planinskog zraka pa do intimna
razumijevanja prirode i krajobraza dalek je još put. Predivno je
lijeno i spokojno satima leškariti ispružen na toploj sunčanoj
livadi. No cjelovit i stoput dublji i plemenitiji jest užitak onoga
kojemu je ta livada, s potokom i gorom, jošikom i vrletnim planinskim
visovima prisan, dobro poznat komad zemlje. Iz takva komadića tla
iščitati njegove zakone, prozreti nužnost njegova oblikovanja i
vegetacije i osjetiti njihovu vezu s poviješću, temperamentom,
načinom gradnje i govora i nošnjom domaćega naroda, to iziskuje
ljubav, predanost, vježbu. No takvi se napori isplate. U zemlji koju
si s mnogo truda i ljubavi upoznao i usvojio, svaka livada i svaka
hrid na kojoj otpočineš odaje ti sve svoje tajne krijepeći te snagama
koje drugima ne daje.

Kažete da ne može baš svatko krpicu zemlje, na kojoj živi jedan
tjedan, proučavati kao geolog, povjesničar, dijalektolog, botaničar i
ekonomist. Naravno da ne. Stvar je u osjećaju, ne u poznavanju imena.
Znanost još nikoga nije usrećila. Tko, međutim, osjeća potrebu da ne
čini prazne korake, da se neprestano ćuti živim dijelom cjeline,
utkanim u zbivanja svijeta, taj brzo počinje primjećivati sve ono
posebno, izvorno, samobitno. On će posvuda u zemlji, drveću,
planinskim oblicima, životinjama i ljudima neke zemlje osjetiti ono
zajedničko i tomu se prikloniti umjesto da trči za slučajnostima.
Uvidjet će da se to zajedničko i tipično očituje i u najnježnijem
cvijetu, u najistančanijim nijansama boje zraka, u najsitnijim
razlikama narječja, građevinskih oblika, pučkih plesova i pjesama, i
već prema prirodnoj sklonosti neka će mu pučka pošalica ili miris
lišća, crkveni zvonik ili kakav sićušan rijedak cvjetić postati
formulom kojom jezgrovito i pouzdano može obuhvatiti čitavu bit nekog
krajobraza. A takve se formule ne zaboravljaju.

Dosta o tome. Još bih samo htio reći da ne vjerujem u neku posebnu
"nadarenost za putovanje" o kojoj se često govori. Ljudi kojima na
putovanjima strane stvari na brz i ugodan način postaju bliske i koji
znaju zapažati sve stoje izvorno i vrijedno,to su isti oni koji su u
životu općenito spoznali smisao i znaju slijediti svoju zvijezdu.
Snažna čežnja za vrelima života, žudnja da se osjete prisnima i
sjedinjenima sa svim što živi, stvara i stasa, njihov je ključ za
tajne svijeta za kojima oni požudno i radosno tragaju ne samo na
putovanjima u daleke zemlje, već isto tako i u ritmu svakodnevna
života i doživljaja.
(1904.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    bravo, čestitke oboma!

    18.07.2019. 18:01h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    izašla je moja 3. zajednička zbirka poezije "Eho poezije" Jadranka Varga i Ivan Dragičević

    17.07.2019. 12:38h
  • Član mkrmarmkrmar

    Lijep pozdrav svima !

    13.07.2019. 15:51h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    12.07.2019. 12:55h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav svima !

    29.06.2019. 07:43h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    27.06.2019. 11:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, lijep i radostan blagdan vam želim! Lp

    20.06.2019. 01:07h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Umijeće dokolice - HERMANN HESSE Pokućar