Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

153

PUTA

Jedan dan na putu

Jedan dan na putu
Još dugo sam sjedio razmišljajući, a rijeka misli spajala se sa sjećanjima na stotine putovanja, još od najranije mladosti, i postade mi jasno: koliko god nam vrijeme oduzelo, koliko god ostarjeli, umorili se, oslabjeli, onaj doživljaj, koji je smisao našega nagona za putovanjem, neće nikada izgubiti svoj sjaj i kada za deset i dvadeset godina s drugim nazorima, drugim iskustvima, drugim perspektivama nego danas budem putovao svijetom, bit će to na koncu i opet s onom istom nakanom, i onkraj svih različitosti i dražesne oprečnosti zemalja i naroda uvijek će mi se iznova i sve jasnije otkrivati jedinstveni smisao svekolika čovještva.

Jedan dan na putu

Kako se lako stiže do Bergama odavno sam znao i ponovno sam se vozio
tim najljepšim putom od Gottharda prema Italiji. Ali koliko teško
može biti maknuti se iz Bergama, to sam tek sada saznao. Između moje
odluke da odatle otputujem i samoga polaska prošla su dva i pol dana.
Jednom se nigdje u starom gradu nije mogao naći red vožnje, drugi
put, odmah nakon pljuska, vrijeme se iznenada proljepšalo, treći put
neki me stari glazbenik pozvao na kavu koju je točila njegova lijepa
kći, a zatim me i moj gostioničar zadržao najavom izvrsne pečene
jaretine. Također sam se nadao da ću jednom konačno posjetiti i
slavnu pinakoteku, no to mi usprkos višednevnom boravku nije pošlo za
rukom. Ukratko, u Bergamu je bilo vrlo lijepo, od Colleoni-jeva
lijesa do kinematografa, od zgodnih kavana u novome dijelu grada sve
gore do San Vigilija. A kako putovanje i u Italiji može donijeti
razočaranja, rado sam ostajao iz dana u dan, a sve poteškoće, koje su
ometale nastavak moga putovanja, potajice sam odobravao.
No jednoga mlako vlažnoga popodneva ipak sam konačno sjedio u vlaku.
Moj mije gostioničar pronašao izvrstan vlak za Cremonu kojim sam
trebao stići za manje od dva sata. Vlak je krenuo, udaljavajući se od
brežuljaka, u ogromnu, svijetlozelenu ravnicu, praćen golemim olujnim
oblacima, a ja sam ponovno duboko uživao u pogledu na tu bogatu,
tešku zemlju u kojoj obilno rodi sve što je radosnim ljudima potrebno
za život i veselje. Sve je dobro započelo, bili smo krenuli na
vrijeme i sada smo vozili živahnim tempom. Nakon dobrih pola sata već
smo bili u Trevigliu u kojem je sišlo neobično mnogo ljudi. Ostao sam
sam u vagonu i opušteno promatrao tu užurbanost kad me kondukter
pozove da i ja siđem jer da taj vlak ne ide dalje, a ako želim
nastaviti za Cremonu, imam vezu za tri sata.
Iznio sam kovčeg iz vlaka i ostavio ga u kolodvorskoj prtljažnici.
Bio sam nepovjerljiv prema tom čvorištu jer sam jednom prije imao
loša iskustva sa sličnom postajom. Tom zgodom bio sam izašao u
Fossatu Vicu, u blizini Folignona, i mislio kako se na tako važnom
čvorištu, u kojem se svi vlakovi zaustavljaju i zadržavaju, mora
negdje nalaziti neki dobar, stari, ugodni grad koji nije spomenut u
turističkome vodiču, a možda se može pogledati i kakva mala vijećnica
s etruščanskim predmetima ili što slično. Međutim, tamo nije bilo
vijećnice niti ikakva grada, pa sam popodne morao sam provesti na
kolodvoru. To mi je ponovno palo na pamet kada sam zamišljen zbog
nastale situacije hodao prema gradu prašnjavo sunčanom ulicom pored
malih jadnih novogradnja koje su malo obećavale. No doista je
postojao gradić i bio je zgodan, miran i usnuo i imao lijepu crkvu
Sv. Martina u čijem je predvorju dražestan sveti Martin iz gotičkih
vremena jahao na zidu, a u trgovini razglednica sjedila je starica
koja je u svojoj mladosti par dana provela u Zunchu i znala još
nekoliko riječi na švicarskom njemačkom i bila ludo sretna kada samju
razumio te joj odgovorio izvještavajući ju o tome kako je Zurich u
međuvremenu napredovao.
Tako sam proveo prvi sat, a zatim se uputio na mirnu piazzu, zamolio
da mi stave stolić van na sunce, naručio kavu te sjedio i pušeći
promatrao život majušnoga gradića. Bio je nečiji sprovod i djeca s
bijelim tkanicama nosila su svijeće, a s visokoga je tornja
odzvanjala pomalo neusklađena zvonjava. A onda je ponovno zavladala
tišina sve dok se na trgu ne zaustavi neki automobil u prolasku. To
je opet unijelo živost, djeca su se nagura-vala oko automobila i dok
je vozač punio benzin, pritiskala prigušenu trubu. A kada je i to
prošlo, iz drijemeža me prenu nov roj djece: škola je bila gotova i
mladež je nahrupila bosonoga ili u klompama, ispunila trg nesputanom
živošću i skakutala po kamenim kolobranima ispred crkve. Protekao je
još jedan sat, pa sam izašao iz kavane i potražio put natrag prema
kolodvoru. Na dasci jednog ugaonog prozora stajala su četiri
rascvjetala zum-bula u okrhnutim loncima za cvijeće; podigao sam
pogled promatrajući cvijeće koje je u podrumski sjenovitoj uličici
svjetlucalo voštanim sjajem, a iza cvijeća sjedile su dvije mlade
djevojke i šile, jedna od njih bila je lijepa i pravila se da me ne
vidi. No kada sam se nakon dvadeset koraka ponovno okrenuo i pogledao
prema prozoru, ona se nasmijala i započela duhovit razgovor sa svojom
sestrom, pogledavajući prema strancu i neprestano se smijući. Na
žalost sam morao ići. Radi prozora punog cvijeća i djevojke iza njega
koja uza se ima sestru, ne može se ostati u Trevigliu.
Na kolodvoru se pokazalo da ima još dovoljno vremena, pa sam se
neodlučno osvrtao prema sivom, pustom putu što vodi u gradić. Zatim
sam u novoj novcatoj i odličnoj gostionici popio dobro vino i bio
zadovoljan Trevigliom kada je stigao vlak i poveo me prema jugu kroz
krajolik tmuran od niskih oblaka. Kroz klopot kotača probijao se zvuk
grmljavine i ubrzo se spustio kosi pljusak, a iza, usred kiše i
oblaka u plahome je plavetnilu stajao, nadobudan, blijed otočić neba.
Kada se kiša umorila i stala curiti tiho i polagano, iz onoga
nebeskog prozorčića povremeno su se probijala večernja svjetla gubeći
se u beskrajnoj ravnici na čijimje oranicama smećkasta crljenica
intenzivno mi-risara na rodnost. Skoro se već spustila noć kada sam
stigao u Cremonu i morao sam prijeći pod kišobranom dug put na drugi
kraj grada u kojem je bilo moje konačište. Bilo je to jedno od
onihkonačišta u koja svraćaju talijanski poslovni putnici i
svećenici, a preporučili su mi ga u Bergamu. Zlovoljan zbog dugoga
puta, skoro sam ga iznevjerio: no nisam požalio što sam izdržao, jer
se konačište pokazalo kao jedno od onih koje u povjerenju došapnete
samo starim i dobrim prijateljima, a kada sam tamo objedovao juhu od
povrća i pastrvu iz jezera Garda, usto još dobro vino, toliko me
ispunilo dobro raspoloženje da sam još iste noći usprkos kiši izašao
da znatiželjno bacim prvi pogled na grad.
Nisam odmakao daleko kad se nađoh na mirnome, malenome trgu s lijepim
arkadama na kojem je rominjala kiša. Sklopio sam kišobran i
zadovoljno produžio ispod lukova, hitro preskočio neku mračnu, usku
poprečnu ulicu, stigao do ogromnih kamenih stuba i uzbuđen, pun
napetosti, ušao u golemu zgradu, prošavši ispod visoka svoda stigao u
dvorište, pa na drugom kraju ponovno zašao pod visok svod čiji su se
moćni stupovi zrcalili vani na nekom novom, kišom umivenom trgu.
Izašao sam na otvoreno, u čudu podigao pogled i iznenađen pred sobom
ugledao katedralni trg, jednu od najljepših i najsmjelijih
arhitektonskih slika na svijetu. Iznad malene piazze u bljedunjavoj
svjetlosti nadmoćno se uzdizalo pročelje katedrale, čudesno odmjereno
i u sebi smireno, a iznad velikoga portala nezamjetan niz skulptura i
lijepa, golema rozeta, do nje dva laka i elegantna niza manjih lukova
na dražesno svijetlim, tankim stupićima, a iznad, kao crta zabata,
dvije ogromne, prazne, odvažne volute. Sve se to istodobno na-davalo
oku, puno glazbe i predivnoga sklada, a pored toga gordo i gotovo
jezivo šiknuo je u visinu neizrecivo visok toranj s malim, nježnim
galerijama stupova na vrhu što se pružaju u noć.
Zastao sam na kiši i upijao taj predivni prizor, usrećen i potresen
veličinom i drskom smjelošću građevina. Nema sumnje, te su divovske
volute nastale nakon donjih dijelova; tamo su postavljene, nekom
razigranom smjelošću, u doba najveselije renesanse, i premda su
potjecale iz nekog drugog vremena i sasvim drugog svijeta negoli
stara romanska građevina, stajale su tamo s takvom sigurnošću kao da
tako mora biti. I tako je bilo sve na tome bajkovitome trgu, sve se
doimalo smjelim, divovskim i pustolovnim, a sve je opet bilo tako
ubavo, tako puno smisla i mjere, pa je gotovo zastrašujući prvi dojam
bivao blaži i tiši i u menije odzvanjao radosno i čisto, postoje
davno prevladana ona prva zapanjenost. Kako bi bilo lijepo sutra po
danu razgledati spokojno i polako sve to i tko zna koliko još drugih
netraženih ljepota!
Vrativši se u svoje konačište dugo sam sjedio na krevetu, raskošna
čista glazba katedralnoga trga odzvanjala je u meni, a između toga
navirale slike sjećanja pokazujući mi građevine, vrtove, ljude
Bergama, široki ravničarski krajolik kojim smo prošli vlakom, tihi
sunčani kameni trg u Trevigliu, i sve to što sam vidio prije samo
nekoliko sati, sada se činilo već neobično dalekim.
I opet sam se upitao: što nas to zapravo goni na putovanja? Zašto iz
godine u godinu prevaljujemo tolike stotine milja, tamo--amo, zašto
zahvalni i radosni stojimo pred građevinama i slikama nekih bogatijih
vremena, znatiželjno i zadovoljno promatramo život stranih naroda
koji nas se uopće ne tiču, čavrljamo u vlakovima s nepoznatim ljudima
i samotno osluškujemo uličnu vrevu stranih velegradova? Nekoć mi je
to bila neka vrsta nagona za učenjem i žeđi za znanjem, u to sam
vrijeme ispisivao čitave blokove bilježaka o zidovima s freskama
starih talijanskih crkava, a novac koji bih prištedio na jelu trošio
sam na fotografije starih skulptura. No onda sam se toga zasitio i
prednost davao putovanjima u siromašnije zemlje u kojima su me
zanimali jedino zemlja i strani narod, i tamo mi se taj zagonetni
nagon za putovanjem učinio nekom vrstom želje za pustolovinom.
Međutim, to što se na putovanjima doživi, to zapravo nisu
pustolovine, osim ako pustolovinom ne smatramo zalutale kovčege,
ukradene kapute, sobe sa zmijama i krevete s moskitima. Ne, ni to
nije bilo ono pravo. Danas, kada u meni više nije preostalo ni trunke
žeđi za znanjem, kada mije nevažno šećem li talijanskim gradovima bez
bedekera i bilježnice i propuštam posjetiti čitave crkve i zbirke
pune najljepših slika, dok s druge strane, u onome što od tih stvari
pronađem i vidim, sada uživam intenzivnije i tankoćutnije nego ikada;
danas kada je u meni nestalo i vjere u pustolovnost putovanja, ja na
putovanja ne krećem ni rjeđe ni s manjim nagonom i potrebom nego
prije petnaest, deset ili pet godina.
Čini mi se da nam je putovanje nadomjestak za onu aktivaciju čisto
estetskoga nagona, koji su naši narodi skoro posvema izgubili, a koji
su posjedovali Grci i Rimljani i Talijani iz zlatnih vremena i koji
još danas nalazimo primjerice u Japanu u kojem pametni i nimalo
djetinjasti ljudi znaju, promatrajući neki drvorez, stablo ili
stijenu, vrt ili jedan jedini cvijet, uživati u vježbi, sazrijevanju
i poznavanju jednoga čula koje je u nas, čini se, rijetko i slabo
razvijeno. Čisto gledanje, promatranje nepomućeno bilo kakvim
traženjem svrhe ili htijenjem, samodostatna vježba za oko, uho, nos,
opip, to je raj za kojim nostalgično žude oni tankoćutniji među nama,
a upravo ga na putovanju možemo najbolje i najčistije slijediti.
Koncentracija koju bi čovjek vičan estetici trebao moći u svakom
trenutku postići, ona nama siromašnijima uspijeva barem onih dana i
sati naše posvemašnje slobode kada nas ne sustižu nikakve brige,
pisma, nikakvi poslovi iz domovine i svakodnevice. U tom putnom
raspoloženju možemo ono što kod kuće rijetko uspijevamo - provoditi
tihe, nesvrhovite, zahvalne sate ispred nekoliko predivnih slika,
oduševljeno i otvorena duha slušati milozvučje plemenitih građevina,
sa srcem i užitkom slijediti crte nekog krajobraza. Tada nam slikom
postaje ono što nam se inače ukazuje samo u mutnome spletu naših
htijenja, naših odnosa, naših briga: život ulice i tržnice, igra
sunca i sjena na vodi i zemlji, oblik stabla, krik i pokret
životinje, hod i ponašanje ljudi. A tko pođe na put, a da u svojoj
nutrini za tim ne traga, vraća se prazan i u najboljem slučaju s
ponešto otežalom vrećom znanja.
Međutim, nema li taj estetski nagon ka čistom gledanju, nesebičnom
primanju i neku višu vezu? Je li on samo čežnja za mračnim osjećajem
zadovoljstva? Je li on samo osvetnička i opominjuća bol
zapostavljenog čula? A zašto mi onda pogled na jednoga Mantegnu pruža
više od pogleda na lijepoga guštera, zašto mi, u krajnjem slučaju,
sat vremena proveden u kapelici koju je oslikao Giotto znači više od
sata preležanoga na obali mora?
Ne, mi u biti posvuda tražimo ono ljudsko i za njim žudimo. Gledajući
lijepo brdo ja ne uživam u slučajnoj stvarnosti, već u sebi samome,
uživam u sposobnosti gledanja, osjećanja linija. U lijepom stranom
krajoliku ja nipošto ne bježim od kulture, već kulturu vježbam i
volim i u njoj uživam vježbajući na njoj svoja čula i misli. Stoga se
uvijek ponovno zahvalno i voljno vraćam umjetnostima, zato mi odvažna
građevina, lijepo oslikan zid, dobra glazba, vrijedan crtež pruža na
posljetku više užitka, više zadovoljenja mračnoga traženja negoli
promatranje prirodnih ljepota. Mislim da ono kamo vodi taj estetski
nagon nipošto nije bijeg od nas samih, već bijeg od naših lošijih
instinkta i navada, i potvrda onoga najboljega u nama, potvrda naše
potajne vjere u ljudski duh. Jer kao što ugodno kupanje u moru,
vesela igra loptom, smjela šetnja na snijegu potvrđuje moje tjelesno
Ja, dajući mu za pravo u njegovim najboljim žudnjama i slutnjama i
osjećajem ugode odgovara na njegovo traženje, tako, pri čistome
gledanju, veliko blago ljudske kulture, duhovnoga postignuća,
odgovara na našu zahtjevnu vjeru u ljudskost kao takvu. Što će mi
užitak u Tizianu ako mi njegove slike ne obistinjuju slutnje, ne
potvrđuju nagone, ne ispunjavaju ideale?
Čini mi se, dakle, da putujemo i promatramo i doživljavamo tuđinu u
dubini duše kao tragači za idealom čovještva.U tome nas potkrepljuje
i osnažuje neka Michelangelova skulptura, Mozartova glazba, toskanska
katedrala ili grčki hram, a ta potkrepa i okrepa naše žudnje za
smislom, dubokim jedinstvom, besmrt-nošću ljudske kulture jest ono u
čem na putovanjima najsrdačnije uživamo, čak i kada na to ne mislimo.
Još dugo sam sjedio razmišljajući, a rijeka misli spajala se sa
sjećanjima na stotine putovanja, još od najranije mladosti, i postade
mi jasno: koliko god nam vrijeme oduzelo, koliko god ostarjeli,
umorili se, oslabjeli, onaj doživljaj, koji je smisao našega nagona
za putovanjem, neće nikada izgubiti svoj sjaj i kada za deset i
dvadeset godina s drugim nazorima, drugim iskustvima, drugim
perspektivama nego danas budem putovao svijetom, bit će to na koncu i
opet s onom istom nakanom, i onkraj svih različitosti i dražesne
oprečnosti zemalja i naroda uvijek će mi se iznova i sve jasnije
otkrivati jedinstveni smisao svekolika čovještva.
(1913.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    15.09.2019. 22:42h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hahaha...ma ne ...samo sam ukazao prijatelju čast, da mu spomenem ime na ovom lijepom portalu.

    15.09.2019. 13:17h
  • Član iridairida

    Edine, špijuniraš svoje čitatelje...???

    14.09.2019. 11:29h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Veliki pozdrav za Alfana, koji upravo čita članak:Himera u Visokom.

    13.09.2019. 18:44h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    13.09.2019. 18:19h
  • Član KrsnikKrsnik

    Hvala !

    13.09.2019. 11:51h
  • Član bglavacbglavac

    Dobar dan i vama, lijepo je da ste ovdje. Lp

    11.09.2019. 19:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Zimski izlet Pred kolibom u Bernskim Alpama