Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

214

PUTA

Fragment iz mladosti

Fragment iz mladosti
Ponovno me obuze onaj sivi i ružni svakodnevni osjećaj jada, sumnjičavosti i praznine.

Fragment iz mladosti

S brežuljaka se u zlatnome velu spuštala ljetna večer. Na izmaku dana
blještavog i vrelog, natopljen mednim mirisom lipa u cvatu niz mračnu
je rijeku lahorio noćni povjetarac donoseći svježinu s planina. Kako
je s večeri u gradu jenjavao promet kočija i buka posla, žustar,
ravnomjeran žubor tamne vode postade čujniji. Iz čamca što je veselo
klizio niz rijeku zvonila je pjesma mlade seljanke, a prolaznici ju
slušali i osmijehom uzvraćali. U kućama na strmoj strani obale, koje
se crne i sjeno-vite uzdizahu u mliječno svijetlo nebo, tu i tamo
crvenkastim sjajem zasvijetliše pojedini prozori oblikujući slučajna
zviježđa i figure kojima se odraz podrhtavajući razlijevao na
valovima uzburkane Rajne.
U mome potkrovlju, visoko nad rijekom, bilo je još vrlo toplo. Ležao
sam na otvorenome prozoru i promatrao rijeku koja je jednako
nezadrživo i ravnomjerno, jednolično i ravnodušno tekla ususret noći
i daljini kao što su meni protjecali isprazni dani od kojih je svaki
mogao i trebao biti krasan i neprolazno vrijedan, a koji su svi
odreda propadali bez vrijednosti i spomena.
Tjedni su tako prolazili, a da nisam znao kada će se nešto
promijeniti. Bile su mi dvadeset i tri godine i dani su mi prolazili
u beznačajnom uredu u kojem sam radeći nezanimljiv posao zarađivao
tek toliko da sam mogao unajmiti sobicu u potkrovlju i kupiti
najnužnije namirnice i odjeću. Večeri, noći, rana jutra i nedjelje
prosjedio bih snatreći u svojoj sobi, čitajući onih nekoliko knjiga
što sam ih imao, crtkarajući i razmišljajući o izumu koji sam smatrao
dovršenim, no kojega pet i deset i dvadeset puta nisam uspijevao
sastaviti. Odnedavna sam to napustio i sad sam sjedio čudeći se kamo
me dovela moja radišnost i strasna želja za stvaranjem i utješna
vjera u sebe samoga. Gdjekad bih učinio još koji pokušaj, odrekao se
obroka i za ušteđeni sitniš kupio crtaći pribor, papir i ulje za
svjetiljku, no to sam činio još jedino osjećajući potrebu da sam sebe
zavaram i neuvjerljivu želju da još jednom, kao nekad, provedem sate
i večeri u prediv-noj groznici nade i stvaralačkog čina. No, otkako
su krenule vrućine i moja soba do kasno u noć gorjela pod usijanim
krovom, izvan ureda sam sate promatrao još samo kao dokon gledatelj,
ne imajući ništa protiv da ih gledam kako preda mnom prolaze poput
uveloga cvijeća. Ponekad bih nakratko sjeo na klupu na nekom trgu
gdje je mirisalo na drveće i tratinu, a kadšto bi me u nedjeljno
jutro najednom obuzela bolna, strasna žudnja za livadama, šumom,
planinama i seoskim zrakom, jer sam na selu odrastao. No gotovo
nikada nisam udovoljio toj nostalgiji, jer su me kukavan život i
vječna besparica lišili svake svježine i poduzetnosti. Kad bi me
uspomena na zavičaj i djetinjstvo i seosku slobodu silno mučila,
napisao bih majci pismo pričajući joj da mije dobro i da je u ovome
gradu život predivan. To bi se dogodilo jednom u pet ili šest
tjedana, a zatim bih se pitao zašto zapravo lažem jedinoj osobi na
svijetu koju volim i koja mije privržena. Te lijepe ljetne večeri bio
sam neodlučan da li da prihvatim poziv direktora Gelbkea na
obiteljsku vrtnu zabavu. Nisam želio biti među ljudima, prisiljen
razgovarati, slušati i davati odgovore; bio sam preumoran i
nezainteresiran, i ponovno bih tamo morao lagati, hiniti da mi je
dobro i daje sa mnom sve u redu. S druge pak strane, ugodna i utješna
bila je pomisao da će tamo biti jela i dobroga pića, da u prohladnome
vrtu mirišu bokori i cvijeće, a kroz ukrasno žbunje i stara stabla
vode mirni puteljci. Direktor Gelbke bio mi je, osim onih nekoliko
siromašnih kolega na poslu, jedini znanac u gradu. Moj otac je njemu
ili možda još njegovu ocu nekoć davno učinio nekakvu uslugu, a po
savjetu svoje majke prije dvije godine došao sam mu u posjet, pa me
sada taj ljubazni gospodin zgodimice pozivao k sebi u kuću, ne
izlažući me ipak društvenim situacijama kojima moje obrazovanje i
moja garderoba nisu bili dorasli.
Pomisao na sjedenje u prozračno-prohladnome direktorovom vrtu učinila mi je moju tijesnu, zagušljivu sobicu posve nepodnošljivom te odlučih prihvatiti poziv. Odjenuo sam bolji sako, gumicom za brisanje očistio ovratnik košulje, iščetkao hlače i čizme i prema navici za sobom
zaključao vrata mada kod mene nijedan lopov ne bi imao što ukrasti.
Pomalo umoran, kakav sam u ono doba uvijek bio, krenuo sam niz usku, već mračnu ulicu, preko živahnoga mosta i kroz mirne ulice
otmjenijega dijela grada prema direktorovoj kući koja se tada
nalazila gotovo izvan grada u napola seoskom, staromodno skromnomu
gazdinstvu pokraj vrta ograđenog zidom. S tjeskobnom čežnjom gledao
sam, kao toliko puta prije, tu široko i nisko građenu kuću, ulazna
vrata obrasla ružama penjačicama i velike prozore sa širokim
klupicama. Lagano cimnuvši zvonce prošao sam pokraj služavke i ušao u polumračan hodnik s onom uzbuđenom zbunjenošću koja me obuzimala prije svakoga susreta s nepoznatim ljudima. Do posljednjeg trenutka još sam gajio djelomičnu nadu da ću zateći gospodina Gelbkea samoga sa ženom ili možda s djecom; no iz vrta su dopirali nepoznati glasovii ja se oklijevajući uputim kroz malu dvoranu prema vrtnim stazama slabašno osvijetljenim s tek nekoliko lampiona.
Domaćica mi pođe u susret, pruži ruku i povede me kraj visokoga
žbunja prema rondeli gdje je pod svjetlom lampiona za dvama stolovima sjedilo društvo. Direktor me pozdravio na svoj ljubazno vedar način, nekoliko obiteljskih prijatelja kimnulo je glavom, neki se gosti
pridigli, predstavili, ja sam promrsio pozdrav i naklonio se
nekolicini dama koje su odjevene u svijetle tonove blistale na
svjetlu lampiona i neko me vrijeme promatrale. Zatim mi ponudiše
stolac i smjestiše me dolje na uskome dijelu stola između starije
gospođice i vitke mlade djevojke. Dame su gulile naranče, no preda me
poslužiše kruh s maslacem, šunku i čašu vina. Ona starija neko me
vrijeme promatrala, a onda me upita nisam li jezikoslovac i nije li
me već negdje srela. Ne, rekoh, trgovac sam, bolje rečeno tehničar,
pa sam joj pokušao opisati kojem soju ljudi pripadam; no kako se već
u idućem trenutku drugamo zagledala očito me ne slušajući, ja zasutim
pa se primim ukusnoga jela. A kako me nitko nije ometao, time sam se
zabavio dobrih pola sata, jer mi je bila svečana iznimka da navečer
mogu uživati u obilnim i finim jelima. Zatim sam polako ispio čašu
dobroga bijelog vina besposleno sjedeći i čekajući što će se
dogoditi.
Iznenada mi se obrati mlada dama s moje desne strane, s kojom do tada nisam ni riječ progovorio, te mi vitkom i gipkom rukom ponudi
polovicu oguljene naranče. Zahvalim joj, uzmem voćku i najednom me
obuze neobična radost i ugoda te pomislim kako se neznanac vjerojatno
ne bi mogao ni na koji ljupkiji način približiti drugoj osobi, već
takvim jednostavnim i lijepim darom. Tek se sada pažljivo zagledavši
u susjedu pred sobom sam vidio profinjenu, nježnu djevojku otprilike
svoje visine ili još višu, gotovo krhkih oblika i uska, lijepa lica.
Barem mi se takvom učinila u tom trenutku, jer poslije sam mogao
uočiti da je, doduše, imala profinjene i vrlo vitke ruke i noge, ali
je bila jaka, okretna i sigurna. Čim je ustala i prošetala u meni
nestade predodžba o nježnosti potrebitoj zaštite, jer u hodu i
kretnjama djevojka je bila smirena, uznosita i samostalna.
Oprezno sam pojeo polovicu naranče nastojeći djevojci uputiti
nekoliko ljubaznih riječi i pokazati se donekle pristalim čovjekom.
No iznenada me obuze sumnja da me djevojka možda prije toga
promatrala dok sam u tišini jeo i da me sada smatra ili prostakom,
koji zbog jela zapostavlja susjede, ili gladušem, a to bi mi bilo još
neugodnije, jer je očajno sličilo istini. U tom trenutku njezin dar
izgubi onaj jednostavni smisao i postade igrarijom, možda čak i
porugom. No moja se sumnja činila neutemeljenom. Barem se gospođica izražavala i kretala nekom pro-stodušnom mirnoćom, uljudno pratila moj govor i nipošto nije ostavljala dojam da me smatra nekulturnim požedruhom.
Pa ipak, razgovor s njom nije mi bio lak. U ono vrijeme, u nekim
životnim iskustvima pred većinom sam svojih vršnjaka prednjačio isto
onoliko koliko sam svojom vanjskom naobrazbom i vještinom društvenoga ophođenja za njima zaostajao. Uljudan razgovor s mladom damom finih manira za mene je bio prava vratolomija. Nakon nekoga vremena primijetio sam daje lijepa djevojka uočila moju podređenost i dame štedi. To me uzrujalo, ali mi nipošto nije pomoglo prevladati tešku smušenost, već me samo dodatno zbunilo, pa sam usprkos ugodnoga početka uskoro zapao u fatalno raspoloženje obeshrabrenog prkosa. A kada se dama nakon nekog vremena posvetila razgovorima s drugima, nisam ju pokušavao zadržati kraj sebe, već sam ostao tvrdoglavo i pokunjeno sjediti dok je živahno i veselo s drugima čavrljala. Pružiše mi kutiju s cigaretama, uzeh jednu i zapalih, neveselo i šutke otpuhujući dimove u plavičastu večer. Kada se zatim veći broj gostiju ustao i uz priču pošao u šetnju vrtnim puteljci-ma, ja se također tiho pridignem, pođem na stranu i s cigaretom stanem iza jednog stabla gdje me nitko nije mogao smetati, aja sam izdaleka mogao promatrati zabavu.
U skladu sa svojom sitničavošću, koju na veliku žalost nikada nisam
uspio promijeniti, bio sam ljut na sebe predbacujući si zbog svoga
priglupo tvrdoglavog ponašanja, no nisam se mogao svladati. Budući da
nitko nije za mene mario, a nisam se uspio odlučiti na bezazlen
povratak, ostao sam kojih pola sata u svome nepotrebnom zaklonu i
napustio ga, oklijevajući, tek kada sam čuo domaćina da me doziva.
Direktor me dovukao za svoj stol dobrohotno se raspitujući o mome
životu i zdravlju, aja, izbjegavajući izravan odgovor, nekako se
ponovno uključih u društvo. Međutim, ipak nisam ostao pošteđen male
kazne za taj brzopleti uzmak. Sada mije ona vitka djevojka sjedila
sučelice i što mi se, pri dužem promatranju, više sviđala, to sam se
više kajao zbog svoga dezerterstva i pokušavao iznova zapodjenuti
razgovor. No sada je bila uznosita i prečula moje slabašne pokušaje
da ponovno oživim konverzaciju. Uhvativši joj jednom pogled pomislih
da će biti prijeziran ili mrzovoljan, no bio je samo hladan i
ravnodušan.
Ponovno me obuze onaj sivi i ružni svakodnevni osjećaj jada,
sumnjičavosti i praznine. Gledao sam vrt s blago svjetlucavim
puteljcima i lijepim, tamnim krošnjama, bijelo prostrte stolove sa
svjetiljkama, posudama za voće, cvijećem, kruškama i narančama, dobro
odjevenu gospodu, gospođe i djevojke u svijetlim, lijepim bluzama,
gledao sam mnoge bijele damske ruke kako se igraju cvijećem, njušio
miris voća i plavičasti dim dobrih cigara, slušao uglađene i
profinjene ljude kako zadovoljno i živahno razgovaraju - i sve mi se
to činilo beskrajno tuđim, stranim i nedostižnim, pa i zabranjenim.
Bio sam uljez, gost iz nižeg, siromašnijeg svijeta, kojega su uljudno
i možda sažaljivo trpjeli. Bio sam bezimen, siromašan, beznačajan
radnik koji je neko vrijeme gajio snove o usponu prema boljem i
slobodnijem životu, a sad već odavno potonuo natrag u žilavu tromost
svoga beznadnoga bića.
Tako su mi lijepa ljetna večer i veselo druženje prolazili u
neutješnoj nelagodi, koju sam nerazumnim kinjenjem sebe samoga
prkosno još više pogoršavao, umjesto da se barem skromno radujem
ugodnoj okolini. U jedanaest sati, kada su prvi gosti krenuli, ja se
također kratko oprostim i najkraćim putem pođem kući da bih legao u
krevet. Već izvjesno vrijeme držala me neprestana tromost i pospanost
s kojom sam se za radnoga vremena često morao boriti, da bih joj u
slobodno vrijeme u svakom trenutku bezvoljno podlegao.
Nekoliko je dana proteklo u uobičajenom neredu. Svijest da živim u
žalosnom izvanrednom stanju odavno sam već izgubio; živio sam u nekoj
otupjeloj, nepromišljeno poslušnoj ravnodušnosti i bez žaljenja
gledao kako mi prolaze sati i dani od kojih je svaki trenutak značio
neponovljiv djelić mladosti i života. Kretao sam se poput satnoga
mehanizma, ustajao na vrijeme, prelazio put do trgovine, obavljao
svoj mehanički poslić, užinao kruh i jaje, vraćao se na posao, a
zatim navečer ležao na prozoru svoje mansarde na kojem bih često i
zaspao. O vrtnoj zabavi kod direktora više nisam razmišljao.
Općenito, dani su mi prolazili ne ostavljajući uspomene, a kada bih
gdjekad, noću u snu, mislio na neka druga vremena, bila su to daleka
sjećanja na djetinjstvo i doimala se kao odjeci nekog zaboravljenog i
u bajku pretvorenog predživota.
A onda se jednoga vreloga popodneva dogodilo da me se sudbinaponovno
sjetila. Neki u bijelo odjeven Talijan s prodornim ručnim zvoncem i
malenim kolicima zveckao je ulicama prodajući sladoled. Upravo sam
bio izašao iz ureda i, vjerojatno prvi put nakon nekoliko mjeseci,
nisam odolio iznenadnoj želji.
Zaboravljajući na svoju pedantno štedljivu odmjerenost, izvadio sam
iz lisnice kovanicu i dao Talijanu da mi za nju u malen papirnat
tanjurić nagrabi crvenkastoga voćnog sladoleda koji sam pohlepno
pojeo još u hodniku kuće. To razbuđujuće hladno osvježenje toliko mi
je godilo, da sam, i sad se toga sjećam, s užitkom polizao i mokri
tanjurić. Zatim sam kod kuće objedovao svoj uobičajeni komad kruha,
malo pridrijemao u nekom polusnu, a zatim se vratio u pisarnicu. Tamo
mije pozlilo, a ubrzo su me napali tako užasni bolovi u trbuhu da
sam, čvrsto se držeći za rub pulta, nekoliko sati šutke trpio muke, a
po svršetku radnoga vremena pohitao k liječniku. Budući da sam bio
upisan u zdravstveni fond, uputili su me dalje nekom drugom
liječniku, no taj je bio na ljetnom odmoru pa sam morao prijeći još
jedan put do njegova zamjenika. Zatekao sam ga kod kuće. Bio je to
mlad, ljubazan gospodin koji je prema meni postupao kao prema sebi
ravnomu. Kada sam mu, odgovarajući na kratka i jasna pitanja,
prilično točno opisao svoje prilike i svakodnevni način života,
preporučio mije da odem u neku bolnicu u kojoj bih bio bolje zbrinut
nego kod sebe u stanu. Kako nisam uspijevao sasvim potisnuti bol, on
sa smiješkom primijeti: "Niste baš često bolovali?" Doista, od svoje
desete ili jedanaeste godine nikada nisam bio bolestan. No liječnik
reče gotovo nevoljko: "Ubijate se svojim načinom života. Da niste
tako žilavi, uz takvu ishranu već biste se davno razboljeli. Ovo
vamje sada opomena." Pomislio sam, lako je njemu govoriti s tim
zlatnim satom i naočalama, ali sam ipak shvatio da moje nedostojno
stanje u posljednje vrijeme ima realne uzroke i pritom osjetio
moralno rasterećenje. No snažni bolovi nisu mi davali mira za
razmišljanje i predah. Uzeo sam papirić koji mi je doktor dao,
zahvalio se i otišao da bih se, ostavivši najnužnije obavijesti,
javio u bolnicu u kojoj sam posljednjim snagama potegnuo zvonce te
morao sjesti na stube da se ne bih srušio.
Primili su me prilično neljubazno, no kako su ipak uočili moje
bespomoćno stanje, odveli su me prvo u mlaku kupku, a zatim u krevet
u kojem sam uskoro, uz sve tiši cvilež prolazećeg bola, posve izgubio
svijest. Tri dana imao sam osjećaj da moram umrijeti i svakodnevno se
čudio da je to tako mučno, sporo i bolno. Svaki mije sat bio
beskrajno dug, a kada su tri dana prošla, činilo mi se kao da sam
preležao nekoliko tjedana. Napokon sam pronašao nekoliko sati sna, a
pri buđenju mi se vratio osjećaj za vrijeme i svijest o mome stanju.
No istodobno sam primjećivao koliko sam bio slab, jer mi je svaki
pokret predstavljao napor, čak mi se i otvaranje i sklapanje očiju
činilo kao mali posao. Kada je došla sestra i pogledala me, obratih
joj se vjerujući da govorim glasno kao inače, no ona se morala
prignuti i jedva me razumjela. Tada sam shvatio da ne treba nagliti s
ponovnim ustajanjem i na neodređeno se vrijeme, bez puno bola,
prepustio dječjemu stanju ovisnosti o tuđoj njezi. Potrajalo je neko
vrijeme dok mi se nije počela vraćati snaga, jer i najmanja usta puna
jela uvijek su mi iznova činila bol i tegobe, pa bila to i žlica
lagane juhe.
Tijekom toga neobičnog vremena nisam bio, na vlastito čuđenje, ni
tužan ni zlovoljan. Tupa besmislenost moga bezvoljnog životarenja tih
posljednjih mjeseci bivala mije sve jasnija. Prestrašio sam se onoga
što mi se skoro dogodilo i iskreno se radovao svome ponovnom
osvještenju. Bilo je to kao da sam duže vrijeme preležao u snu, i
sada sam, napokon budan, s radošću iznova napajao i oči i misli. No
zbilo se da su od svih maglovitih dojmova i doživljaja iz toga
sumorno prospavanog vremena neki, koje sam držao skoro
zaboravljenima, sada u jarkim bojama preda mnom stajali začuđujuće
živi. Među tim slikama, kojima sam se u nepoznatoj bolesničkoj
dvorani sada sam zabavljao, na prvome je mjestu stajala slika one
vitke djevojke kojaje u vrtu direktora Gelbkea kraj mene sjedila i
ponudila mi naranču. Nisam joj znao imena, ali sam za dobrih
trenutaka mogao zamisliti cijeli njezin lik i profinjeno lice onom
prisnom jasnoćom kakva nam uspijeva samo kod starih znanaca, zajedno
s načinom njezinih kretnja, njezina govora i glasa, i sve to zajedno
stvorilo je sliku pred čijom mi je nježnom ljepotom bilo ugodno i
toplo kao djetetu kad se privije uz majku. Činilo mi se kao da sam je
u prošlim vremenima već negdje vidio i upoznao, a njezin ljupki lik,
ne mareći za proturječja, poput pratitelja koji nadilazi zakone
vremena, doskora se javljao u svim mojim sjećanjima, pa čak i onima
iz djetinjstva. Uvijek iznova s novim sam užitkom promatrao tu nježnu
figuru, koja mije najednom postala tako prisna i mila, a njezinu tihu
nazočnost u svome sam svijetu misli prihvatio nekom bezbrižnom, ali
ne i nezahvalnom samorazumljivošću, Onako kao što s proljeća
prihvaćamo procvjetale trešnje, a ljeti miris sijena, bez čuđenja i
uzbuđenja, no u sebi ipak duboko zadovoljni.
Pa ipak, taj naivni i čedni odnos prema lijepoj slici mojih snova
trajao je samo dotle dok sam posve iscrpljen ležao odsječen od
života. No čim sam malo ojačao, počeo podnositi jelo i bez velika se
umaranja ponovno uspijevao u krevetu okrenuti, djevojčina je slika
gotovo stidljivo ustuknula, a čistu, obestrašćenu sklonost,
zamijenila je čeznutljiva žudnja. Sada sam najednom sve češće osjećao
živu želju da joj izgovaram ime, nježno ga šapućem i tiho pjevušim, i
postade mi pravom mukom što joj ne znah imena. U svojim snatrenjima
igrao sam se s njom kao s dragom sestricom; no sad mi je najednom
bilo teško oko srca što o meni ništa nije znala, što sam za nju bio
stranac čiji pozdrav čak možda ne bi prihvatila ni uzvratila, dapače,
što me možda čak ima u zlu, neugodnu sjećanju. I tako sam ležao dan
za danom u mislima njome zaokupljen, a ipak o njoj ne znajući ništa
osim izgleda i onih nekoliko riječi što sam ih one večeri od nje čuo.
Neki manji događaji nakratko su prekinuli to neobično jednostrano
misaono općenje s neznankom. Najprije je stiglo majčino pismo koje
pročitah s čudnim osjećajima jer o mojoj bolesti ništa nije znala.
Štoviše, bezazleno je odgovarala na moja posljednja neistinita i
hvalisava izvješća, pa sam kao u zrcalu promatrao sebe i svoj
prijašnji jad. Koliko samjoj sada bio dalek, u međuvremenu okrznuvši
smrt i kroz tjelesnu bolest doživjevši unutarnje ozdravljenje!
Posramljeno gurnem pismo pod jastuk i odlučim svoje prijašnje
neistine prvom zgodom popraviti ili barem ispovjediti.
Uskoro mi stigne vijest od moga poslodavca koju su mi u bolnici
tjedan dana uskraćivali. Bio mije poslao manji zaostatak plaće, na
koji sam još imao pravo, i u isti me mah otpustio s posla. Ta me
vijest nije uznemirila mada mi je način na koji ću dalje zarađivati
za život još bio nerazvidan. Osjećaj da sam nasi-lu istrgnut iz
kukavnog i bezdušnog životnog perioda, u meni je bio tako snažan i
radostan da me materijalne brige nisu mogle shrvati.
Zatim se dogodilo da jednoga dana, u vrijeme posjeta, u bolesničku
prostoriju uđe dama sa šeširom i suncobranom i ja u njoj s čuđenjem
prepoznah ženu direktora Gelbkea. U ruci je nosila cvijeće.
Medicinska ju sestra pozdravi. Budući da sam se stidio i nisam želio
da me prepozna - predmnijevajući da ide u posjet nekom drugom
bolesniku - zavukao sam glavu pod plahtu i prikrio se. No ona se
zaputi ravno prema mome krevetu i zasta-de. Čuvši njezino pitanje
sestri: "Spava li?" okrenuli se i pružih joj ruku. Primijetio sam
daje bila zatečena mojim izgledom, a kad me zatim s dobrodušnim
suosjećanjem stala ispitivati i koriti što ju nisam obavijestio o
svom lošem stanju, neobično mije godilo što se netko o meni
raspitivao i zanimao za moje stanje. Darovala mije nekoliko
prelijepih ruža, no taje ljubaznost bila dvosjekli mač jer mi s
mirisom cvijeća stadoše navirati sjećanja na sve one dobre stvari
tamo vani. Od tog trenutka ponovno sam s čežnjom mislio na svijet i
poput zatočenika iščekivao trenutak puštanja na slobodu.
Istodobno s buđenjem zanimanja za okolinu počeo sam osjećati i neko
zajedništvo sa svojim supatnicima i više pozornosti posvećivati
drugovima iz zajedničke prostorije i susjedima u bolesničkoj sobi.
Jedan od njih, moj susjed s lijeve strane, ostao mi je u sjećanju i
zaslužuje da ga ne zaboravim. Vjerojatno je odavno pokopan u bolnici,
a njegovo komično ime stoji još samo na izgubljenim i požutjelim
bolesničkim kartonima iz onog doba. Zvao se Eustachius Zizibin i bio
je putujući krojač ili je to negda bio, jer njegovim je putovanjima
bio zadan cilj, i teško da je onaj krevet i onu dvoranu napustio
drukčije doli mrtav. Vjerojatno je bio svjestan svoga stanja, ali ne
i žalostan zbog onoga na što po prirodi nije bio spreman. Ne sjećam
se od čega je bolovao, a vjerojatno to nikada i nisam znao, jer o
svojoj bolesti nikada nije govorio. Moglo mu je biti nešto preko
četrdeset godina, no bliska ga je smrt već bila načela, i mršava mu
je glava već nalikovala mrtvačkoj lubanji. Ali, narav mu je bila
nesputana i još uvijek dječje vedra, i često mi se činilo kao da su
se tom čovjeku događale samo vesele stvari ili kao da nema
razumijevanja za druge stvari doli vesele.
"Nikad mi se ni' žurilo", reče jednom lukavo, "pa sad, evo, umirem,
al' i sad polako."
Domovina mu je, mislim, bila u Šleskoj, ali u tih dvadeset godina
putovanja svi su mu njemački dijalekti u govoru ostavili pomalo
traga, kao što se to katkad može čuti u prodavača mišolovki i
kotlokrpa, ali rijetko u pravih obrtnika. Često se u svom krevetu
znao onako za sebe hihotati, a kad bi ga upitali čemu se smije,
započeo bi rečenicom: "Nešto mi palo na pamet", te nastavio
pripovijedati o neobičnom majstoru u Landshutu kod kojega je nekoć
radio, ili o šegrtskoj pustolovini u Harzu ili o papigi udovice iz
Bruchsala kod koje je neko vrijeme stanovao jer je u njega bila
zaljubljena. Ta gaje papiga osobito veselila i često mu padala na um,
a kada je o njoj pripovijedao oponašajući kreštav, neobično nazalan
ptičji glas, bio je užitak istodobno promatrati njegovu bezazlenu
sreću. U to sam se vrijeme nerijetko smijao njemu i s njim, no
poslije, u vremenima patnje, često sam se s divljenjem, pa i
štovanjem sjećao kako je svoju sudbinu smireno podnosio i kako je,
skoro već na umoru, dobrim raspoloženjem zabavljao i tješio nas koji
smo ozdravljali.
On je također bio povodom da sam zgodimice meditirao o smrti, što
nikada prije nisam činio. Moja su se razmišljanja i sada manje bavila
samom smrću, a više lijepom zagonetkom života. Po prvi put postao sam
svjestan kako čudnovato čovjek pliva svijetlom površinom tjelesnog i
duhovnog života, izronivši iz tame prijašnjih naraštaja i osuđen na
skori povratak u tu istu tamu. Pritom me nije previše mučilo moram li
tamu nazvati ništavilom ili vječnošću; sama činjenica da sam živ
dovoljno me zaokupila, jer sam ju prestao smatrati nečim što se
podrazumijeva i u njoj, dapače, sa zahvalnošću gledao sretan slučaj.
To je također odgovaralo stanju osobe koja ozdravljuje i koja voli, i
osjećao sam se voljnim i sposobnim da od ovoga trenutka počnem mudro
koristiti svoje sposobnosti i više pažnje posvetim vrijednosti
vremena. Činilo mi se hvalevrijednim i mudrim, poput zadovoljnoga
krojačkoga pomoćnika Zizibina ne dopustiti da mi pomisao na kraj
pokvari užitak ovoga trenutka, pa odlučih ubuduće u času zlovolje
izgovarati njegovo ime kao opomenu i podsjećanje na zapovijedi
najjednostavnijega životnog umijeća. No nikakvim odlukama nisam
uspijevao promijeniti vlastitu narav, ne mogavši van iz svoje kože,
pa mi lijepi naumi skončaše onako kao što inače završavaju sve moje
dobre nakane.
Ipak su mi takve misaone igre i nakane s vremena na vrijeme pomagale
da prebrodim nestrpljive trenutke kojih sam sada već mnogo imao. Da
su me nakon izlječenja čekale stare, poznate prilike, ne bih bio tako
nervozan. No ovako, doista sam kretao u nov život, iznova sam morao
tražiti posao i zaradu, a bio sam i zaljubljen. S čuđenjem sam
primijetio koliko sam se u sebi promijenio u tom kratkom vremenu od
nastupa bolesti. Prije sam si umišljao da sam čak slobodouman i
neovisan jer sam svom seoskom podrijetlu i pobožnoj predaji,
zahvaljujući čitanju i vježbanju skepticizma, mogao suprotstaviti
naučeno bezvjerstvo i svjesnu vladavinu razuma. Sad sam, međutim,
osjećao da mije i ta, pored sve skromnosti, vrlo samosvjesna
filozofija postala bezvrijedna i na njezino mjesto nije stupila neka
nova dogma, već oslobođen osjećaj nedostatnosti svake vjere i
živahna, neutaživa znatiželja prema onome što mi se u ovom čudnovatom
životu još može dogoditi i od mene nastati.
Budući da u svom krevetu nisam mogao početi ostvarivati sva ta nova
uvjerenja, pustio sam osjećajima i mislima da slobodno lete ijedni
druge sustižu, a na posljetku sam olovkom i još nesigurnom rukom
napisao majci podugačko pismo u kojem sam, činilo mi se, izrazio sve
stoje tada u meni previralo. Kada sam tu nesretnu škrabotinu idućega
dana ponovno pročitao i htio bolničarki dati da ju pošalje, najednom
mi se jasno pred očima stvori slika majke. Gledao sam ju, visoku,
mršavu ženu prosijede kose kako u našem domu obavlja svoj posao, reže
hranu i u teškom vjedru vuče vodu s bunara, i gledao sam ju kako
sjedi u sobi, pletaćom iglom otvara moje pismo i primiče ga svojim
strogim, svijetloplavim očima. Tad mi se moje brižljivo birane, a
ipak nejasne riječi učiniše budalastima i beskorisnima i pismo
razderah na komadiće.
Sada sam ponovno smio ustati i nekoliko sati provesti u bolničkome
vrtu, a pri pogledu na krovove koji su nadvisivali zid, na nebo,
ptice koje lepeću krilima i oblake što plove, u meni je iščekivanje i
nestrpljenje naraslo do bola. Iza zida bio je grad i bila je sloboda,
tamo su bile ulice u kojima sam smjerao s novom radošću boriti se za
svoj život i u kojima je negdje u nekoj nepoznatoj kući vjerojatno
stanovala ona vitka, mila djevojka.
U međuvremenu su me liječnik i sestra opskrbili potrebnim
upozorenjima i pravilima za život. Nisu mi zatajili da mije utroba
doduše zaliječena, no da nema više onog bezbrižnoga zdravlja, i ne
budem li se strogo pazio, ništa se ne može jamčiti. Ta ograničenja
svoje skore slobode slušao sam s određenom mrzovoljom, jer mi se u
tom trenutku činilo da moj želudac i crijeva ne zaslužuju toliku
čast, a kad sam, napokon otpušten, osunčanom ljetnom ulicom krenuo u
svoj stari stan, osjećao sam se tako svečano i sjajno kao nekad u
bezbrižnim mladalačkim danima.
Novac mije upravo dostajao da platim pristiglu stanarinu. U mojoj
sobici sve me je gledalo kao novo i ispunjeno vedrom nadom. Nisam
shvaćao da sam ovdje mogao provoditi tako neutješne sate. Moji papiri
i crteži također su izgubili onaj obeshrabreni izgled. Uopće nisam
sumnjao da moj izum ipak mora uspjeti, a ako ne taj, onda neki drugi.
Idućega dana uredno sam se odjenuo i pošao direktoru Gelb-keu. Taj
dobrodušni gospodin primio me ljubaznije nego ikada, zabrinuto se
raspitivao za moje zdravlje i ostale poteškoće i ponudio mi pomoć.
Nisam, međutim, bio voljan dopustiti da mi itko pomogne, osim moje
majke, i dobrodušnom sam gospodinu svoje prilike prikazao u
najboljemu svjetlu. Izvijestio sam ga o svojoj odluci da uskoro
otputujem k majci i u mome je opisu to putovanje prije izgledalo kao
zgodna razonoda nego kao povratak čovjeka bez posla u stari zavičaj.
"Kako god želite", rekao je direktor smješkajući se, "no prije nego
otputujete kući, posjetite nas još jednu večer! Sutra nam dolazi
nekoliko kućnih prijatelja. Biste li došli?"
U mislima na svoju lijepu djevojku žustro sam prihvatio i izašao iz
kuće laka koraka kao dijete iz slastičarnice. Do idućega dana, premda
novca više nisam imao, mogao sam još nekako ostati u gradu, a zatim
sam namjeravao put kući, k majci, prevaliti bez dodatnih troškova,
pješke - na stari obrtnički način. Najprije sam otišao u stan i
napisao majci da ću uskoro doći i kod nje neko vrijeme ostati. Zatim
sam odšetao izvan grada i na obali, prvi put nakon dužega vremena,
legao u procvjetalu travu.
Šuma je tamo sezala sve do riječnoga toka u kojem je široka,
svijetlozelena Rajna miljama daleko oplakivala joj rub. Prije
nekoliko godina tamo su podigli brane i obzidali obalu. Okupao sam se
u toj lijepoj divljini, nekoliko sati počivao u travi pod sjenovitim
bukvama, pojeo sendvič koji sam ponio i obnovljenim čulima upijao
svjetlost i mirise šume. A u veselome nestrpljenju tražio sam i znak
sudbine, bacajući grančice u vodu i nastojeći iz smjera njihova
kretanja iščitati sudbinu. No grančice nisu plovile ni desno ni
lijevo, već samo ravno, pa sam zaključio da sreću trebam vezati uz
neki uzvišeniji znak. Ispuni li se sutra navečer moja nada i lijepa
gospođica ponovno bude tamo, smatrat ću to pouzdanim znakom da nad
mojim životom bdije dobra zvijezda.
Nakon toga ugovora sa svojom sudbinom napustio sam ono prohladno
mjesto i vratio se u grad te idući dan proveo u nemirnu iščekivanj u
baveći se sitnim pripremama za put i trateći vrijeme sve dok nije
kucnula ta žuđena večernja ura. Polako i nesigurno zaputio sam se
prema direktorovu domu.
I opet me u vrtu između visokoga žbunja dočekala blaga polutama, no u
rondeli je stajao jedan jedini stol. Bio sam prvi gost i u razgovoru
s domaćinom gore-dolje šetao vrtnim stazicama. Uskoro se ponovno
oglasi zvono na ulaznim vratima i uđe student kojega sam već
poznavao, a uskoro nakon njega stiže i direktorov nećak sa ženom, i
tek što se pozdraviše, pojavi se moja ljepotica u laganoj opravi na
bijele i svijetlosmeđe točkice. Pri pogledu na nju, koji sam tjednima
svakoga dana toliko puta zamišljao, silno sam se zbunio i kada sam ju
pozdravio i pružio joj ruku, a ona ju primila hladno uz lagan naklon
glave, najednom mi pade na um da sam u neobičnoj zaslijepljenosti naš
susret sasvim drugačije zamišljao. Ona, s kojom sam u mislima
provodio dane i koja mije postala bliska, stajala je sada preda mnom
kao sasvim strana osoba, no njezina mije vidljiva nazočnost ipak
razgalila srce više i od najljepših snova.
Sad smo svi bili na broju, na stoluje upaljena velika svjetiljka i
posluženo jelo. Ne čekajući da me se pozove, sjeo sam pokraj vitke
djevojke i prva riječ, koju mije priuštila, bila je dobrostiva
pokazujući da me se još sjeća.
"Promijenili ste se," reče, "tek sad vidim pri svjetlu lampe."
"Malo sam bolovao", uzvratio sam veselo. No domaćica, koja je sjedila
preko puta meni, dobaci: "Da malo! Ta samo što nam nije umro ne
rekavši ni riječ."
"Već biste saznali", kazao sam.
"Zar je bilo tako loše?" upitalaje djevojka, a kad sam se potrudio da
joj svoju nevolju prikazem beznačajnom i promijenim temu, ispostavilo
se daje gospođica godinu dana službovala kao dobrovoljna
njegovateljica u nekoj bolnici.
"Tamo se čovjek mora svačega nagledati", primijeti domaćica, a moja
susjeda, kimnuvši glavom, dometnu: "Zasigurno, ali i ugodnih stvari!
U početku me sasvim deprimiralo što sam morala gledati toliko bola i
patnje, no poslije sam se često čudila koliko ljudi mogu trpjeti i
neki pritom ostati posve mirni. Niste li i vi nešto slično
primijetili?"
Tu ja stadoh pričati o šleskome krojaču Zizibinu i zanijevši se u
priču začudih se kako mi je lako i brzo govor tekao s usana samo zato
jer me moja susjeda slušala sa živahnim izrazom lica i tihim
osmijehom. Za vrijeme razgovora, budući da se domaćica često
uključivala i gospođici obraćala, uspio sam uloviti i njezino ime
koje mi poput umilne glazbe skliznu kroz uho u srce i tamo ga
pohranih kao dugo traženo blago. Zvala se Elisabeth Chevalier i
činilo mi se da je njezino njemačko ime u začuđujuće lijepom i milom
suglasju s francuskim prezimenom.
Na onom istom mjestu na kojem sam prije nekoliko tjedana u bolećivu
raspoloženju proveo večer punu mrzovolje, sada sam sjedio za stolom
preobražen u vesela i živahna sugovornika i jedva da me tištalo što
su ti ljudi pored mene bili imućni i od mene bolje odjeveni i što
nisu smjeli znati da ću sutra na stari obrtnički način poći na dug
put k majci. Pomisao da sutra na neizvjesno vrijeme moram napustiti
grad budila se u meni s nekim tihim, blagim predosjećajem rastanka i
nostalgije za domom. Kao u snu promatrao sam kroz grane stabala i
grmlja kako se noćno modro nebo polagano puni zvijezdama i udisao
meki zrak ljetne večeri dok su mi usta izgovarala vedre i ravnodušne
riječi, a srce treperilo u oluji sreće i čežnje. Pokraj mene u traku
svjetla mirovala je Elisabethina ljupka glava i svijetlo, usko lice,
i kad god bi govorila, gledao sam ju promatrajući njezino slobodno,
bijelo čelo, tamnoplavu kosu i luk njezinih obrva, mirne oči i na
stol položenu ruku koja je bila skoro dječje uska, a ipak zrela i
sasvim osobna oblika.
Ustali smo malo prošetati dok se stol ne raspremi. Hodao sam uz
Elisabethu u tihom sumraku vrtnih puteljaka, gledajući kako ispod
ruba njezine lelujave oprave pri svakom koraku izranjaju i nestaju
mala stopala, pripovijedao joj priče iz zavičaja i ranoga djetinjstva
i s divljenjem promatrao kako je na tom krhkom i nježnom tijelu tako
uspravno i energično držala vrat i glavu i u kakvu je samo skladu bio
njezin ravnomjerno gibak korak s pokretima ruku te zakretima i
nagibom vrata. Zemlja mi se činila lijepo uređenim perivojem, a
ljudski život hodom kroz njega na lakim nogama. Moja je krv, postavši
rjeđom i tečnijom, sad uzavrela i svaki je otkucaj srca bio mali
kliktaj.
Djevojci možda nisam bio ni draži ni mrskiji od studenta ili nećaka
ili nekog drugog muškarca. No svakako je osjećala moje blaženo
divljenje što ju je okruživalo poput toplijega zraka, te i sama
postade toplija i dražesnija, i dok su riječi koje smo izgovarali sve
više gubile na težini i važnosti, osjećaj prisnije bliskosti bivao je
sve veći. Imao sam osjećaj kao da u kaležu neki dragocjen napitak sve
više raste i pjeneći se, u teškim se kapljama polako prelijeva preko
ruba, i kao da nas dvoje s tihom jezom kušamo blažene kaplje iz tog
vrela sreće.
Kada je bračni par pošao kući, priključili smo se i mi mladi.
Direktor se od mene ljubazno oprostio s molbom da pozdravim majku,
njegova mi je žena zaželjela sretan put, izašli smo na ulicu, a kad
me Elisabeth upitala hoću li ju otpratiti, bilo je to ono čemu sam se
već odavno pun pouzdanja nadao. Nekoliko ulica s namaje još išao
student, a onda se oprostio i ja sam s Elisabeth sam hodao usnulim
gradom.
Koračala je lako i hitro poput srne. Prelazeći preko mosta uživali
smo u šumu vode i nemirnom odrazu uličnih svjetiljaka. Budući da me
pitala, pričao sam joj o svom sutrašnjem putu kući, opisivao
zavičajnu dolinu i naše selo. No nisam zaboravio pripomenuti da se
namjeravam vrlo brzo vratiti, a ona je mirno rekla: "Tad ću vas
vjerojatno ponovno vidjeti kod Gelbkeovih. To bi me radovalo." Brže
no što sam želio prešli smo put; ona je skrenula u prilično mračnu,
staru ulicu i zaustavila se pred kućnim vratima na kojima je povukla
zvonce i od mene se oprostila. Te riječi pozdrava najednom su mi opet
zazvučale neobično hladno, i s nekom blagom tugom gledao sam kako
Elisabeth nestaje kroz ulazna vrata iza kojih sam na trenutak mogao
razaznati dubok popločan hodnik i služavku sa svijećnjakom. Zatim sam se vratio na sredinu ulice i dobro promotrio kuću koja se sa samo dva kata i vrlo istaknutim prozorskim natkrovima doimala ugodno starom i patricijskom. Budući da sam kod ulaznih vrata zamijetio malu, ovalnu mjedenu pločicu, još jednom sam se vratio ne bih li saznao nešto
važno, no tamo je ime Chevalier bilo ugravirano tako sitnim slovima
da sam ih u tami jedva mogao pročitati.
Udaljio sam se znaj ući da mi j e sudbina povezana s tom kućom i s
tim gradom, a kada sam idućega dana ranom zorom pošao iz grada,
zarekao sam se da ću se vratiti kao sređen čovjek i kovač svoje
sreće.
(1907.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    bravo, čestitke oboma!

    18.07.2019. 18:01h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    izašla je moja 3. zajednička zbirka poezije "Eho poezije" Jadranka Varga i Ivan Dragičević

    17.07.2019. 12:38h
  • Član mkrmarmkrmar

    Lijep pozdrav svima !

    13.07.2019. 15:51h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    12.07.2019. 12:55h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav svima !

    29.06.2019. 07:43h
  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥L.p

    27.06.2019. 11:11h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, lijep i radostan blagdan vam želim! Lp

    20.06.2019. 01:07h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Na Božić Smaknuće