Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

101

PUTA

Pred kolibom u Bernskim Alpama

Pred kolibom u Bernskim Alpama
Siromašno, škrto planinsko proljeće s tako mnogo neprijatelja i tako tegobnim životom, ono ipak želi živjeti i raditi i osjećati se! I dokle god se ništa drugo ne može učiniti niti pomisliti na ikakvu travu i pčelu, jaglac i najmanjega mrava, dotle se proljeće, poput kakva dječaka, zadovoljno i marljivo poigrava onim oskudnim što ima.

Pred kolibom u Bernskim Alpama


Ponovno se penjem u jutarnjoj svjetlosti kroz dubok snijeg između
koliba i voćaka što se polako prorjeduju i ostaju iza mene. Tanki
jezičci borove šume uspinju se nada mnom uz brijeg sve do posljednje
uzvisine na kojoj više nikakvo stablo ne raste i na kojoj će se tihi,
čisti snijeg zadržati sve do ljeta, zameten duboko u jarke i
baršunasto gladak, i visjeti preko stjenovitih obronaka u
fantastičnim plaštevima i gromadama.
S naprtnjačom i skijama na leđima penjem se korak po korak strmom
prosjekom, put je gladak i ponegdje zaleđen, a čelični šiljak moga
bambusovog štapa škripavo se i nevoljko zabada u snijeg. Od hodanja
mi postade toplo, dok mi se na brkovima ledi dah.
Sve je bijelo i modro, cijeli je svijet blještavo hladnobijel i
blještavo svježemodar, a obrisi vrhova strše, tvrdo i hladno, u
blistavo nebo bez oblačka. Zalazim u neugodno gustu, mračnu
crnogoričnu šumu, skije u prolazu stresaju oskudne ostatke snijega s
nijemih grana, ciča je zima, moram odložiti stvari i ponovno navući
kaput.
Povrh šume smjestili se strmi snježni obronci. Put se suzio i postao
lošiji. Izlazeći iz šume hirovit lisičji trag sada slijedi stazu, čas
s lijeve, čas s desne strane, a onda načini finu razigranu petlju i
udari uzbrdo.
Ovdje gore napravit ću podnevnu stanku. Posljednja koliba stoji na
uskome rubu pašnjaka, vrata i malena prozorska okna brižljivo su
zatvorena, ispred kuće u smjeru juga mala klupa za odmor, a prijeko
zdenac koji, duboko pod snijegom, odzvanja mračnim staklastim
zvucima. Upalim špirit, zagrabim snijega u lonac, a u punoj
naprtnjači počnem napipavati kutiju s čajem. Sunce se jarko bljeska
na bijelom aluminiju, iznad kuhala zrak na toplim podrhtava u
uskovitlanim mjehurastim oblicima, potonuli zdenac pod snijegom tiho
grgolji, i u tom bijelo-modrom zimskom svijetu nema druge kretnje
niti zvuka.
Okolo kuće, zaštićena izbočenim krovom, vodi snijegom nepokrivena
stazica oko koje leže borove daske, motke, panjevi za cijepanje,
neobično prazni i goli usred snježne pustoši. Tišina, duboka tišina.
Opustjeli sluh strese se kada, kapnuvši na kuhalo,zapišti trunka
snijega, ili odozdo iz šiljatih vrhova stabala zakriješti vrana.
A onda najednom, dok sam sjedeći drijemao ne znajući jesu li prošle
minute ili četvrtine sata, do uha mi dopre beskrajno slabašan,
beskrajno nježan i mek zvuk, neobičan i začudan, zvuk koji dokida
čaroliju. Nemoguće gaje protumačiti, no s njim je sve postalo
drukčije: snijeg zagasitiiji, zrak razvučeniji, svjetlost slađa,
svijet topliji. I opet taj zvuk - i opet, u sve kraćim razmacima -
sad ga prepoznajem, smješkam se i vidim - to je kap vode koja s krova
pada na tlo! A sada padaju istodobno njih tri, šest, deset, druževne,
brbljave, marljive, i ukočenost je prevladana; na krovu se otapa
snijeg. U oklopu zime sjedi crvić, mali uništa-vač i bušač koji
opominje - tik, tak, tak ...
Na tlu se ljeska širok pojas vlage, a onih nekoliko lijepih, oblih
kamena za tarac počinju se sjati, nekoliko sasušenih borovih iglica
vrte se plutajući na sićušnoj lokvi manjoj od mog dlana. A duž cijele
južne strane krova tromo padaju teške kapi, jedna u snijeg, jedna
bistra i svježa na kamen, jedna tupo na suhu dasku koj a ju pohlepno
proguta, j edna široka i puna na golu zemlju koja može upijati samo
polako, polako jer je tako duboko smrznuta. No, ona će se otvoriti za
četiri, za šest tjedana, i ovdje će niknuti sjeme trave što gaje
nanio vjetar, a koje sada nevidljivo spava, maleno i punašno. Između
kamenja niknut će patuljasti korov sa sitnim cvijećem, maleni ljutić,
mrtva kopriva, meki petolist, kuštravi maslačak.
Kako se samo ovo mjestašce u sat vremena posve preobrazilo! Uokolo
još uvijek leži do glave visok snijeg i još dugo će ga biti. Ali oko
kolibe, kako li samo ta oslobođena snaga diše požudnim životom!
S ruba snijega na hrpi dasaka polagano curi kaplja za kapljom, a
žedno ih drvo bešumno upija. Voda, veselo pljuskajući, slijeva se s
krova na kojemu se čini da snijeg ne uzmiče, a ispred praga, vlažno
tlo na podnevnome suncu isparava tanke oblačiće.
Objedovao sam i skinuo kaput, zatim prsluk, i sada se sunčam i
pripadam tom proljetnom otočiću, i mada znam da će to maleno, zrcalno
jezero između mojih cipela i svaka od tih svjetlucavih kapi već za
nekoliko sati biti mrtve i pretvorene u led - ipak sam već vidio
proljeće na djelu.
Siromašno, škrto planinsko proljeće s tako mnogo neprijatelja i tako
tegobnim životom, ono ipak želi živjeti i raditi i osjećati se! I
dokle god se ništa drugo ne može učiniti niti pomisliti na ikakvu
travu i pčelu, jaglac i najmanjega mrava, dotle se proljeće, poput
kakva dječaka, zadovoljno i marljivo poigrava onim oskudnim što ima.
A sada započinje njegova najslađa igra. Ono nema ništa osim te kolibe
i njezine sićušne okolice, sve drugo jejoš duboko zakopano u snijegu.
Tu se ono hvata jedinoga stoje živo, drveta. Poigrava se drvenim
gredama i vratima, daskama i sindrom, kladama i panjevima ispod
daščana krova. Natapa ih podnevnim suncem dok ne ožedne, pa ih poj i
vodom okopnjela snijega, otvara im uspavane pore, a drvo koje je do
maloprije još bilo mrtvo, sada se sjeća stabla i sunca, rasta i davne
mladosti. Slabašno diše u svom snu, žedno upija vlagu i sunce, širi
svoja ukočena vlakna, tu i tamo krene i lijeno se pomakne. A kako
liježem na daske i pokušavam zadrijemati, iz polumrtva drveta do mene
dopire čudesno lagan, nježan miris, slabašan i djetinji, pun dirljive
nevinosti zemlje, pun proljeća i ljeta, mahovine i potoka i
životinjskoga susjedstva.
A meni, samotnomu skijašu, naviklu na ljude i knjige, glazbu, poeziju
i putovanja, koji je iz bogatstva ljudskoga života željeznicom i
poštanskom kočijom, na krpljama i pješice stigao amo gore, meni taj
lepršavi djetinji miris drva, što se na suncu grije, snažnije i
silovitije dotiče dušu, budi sjećanja na neka dalja, dublja
djetinjstva nego sve što mije ljudsko carstvo ikada dalo.
(1914.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

EMOCIJE

ALTERNATIVA

BRZI CHAT

  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    hvala ti, Yahoo :)

    17.11.2018. 17:48h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Čestitam, Sjeno!

    16.11.2018. 21:00h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    uskoro izlazi moja 14. zbirka poezije "RUŽA MOG SRCA" :) danas sam sve dogovorila sa Nenadom :)

    16.11.2018. 17:14h
  • Član mkrmarmkrmar

    (__)7 (__)7

    16.11.2018. 07:50h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    16.11.2018. 07:50h
  • Član iridairida

    Super...!

    15.11.2018. 20:14h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    I knjiga uskoro putuje u Australiju :)

    15.11.2018. 19:19h
Cijeli Chat

KRISTALI

ISCJELJENJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganice

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Jedan dan na putu Zdenac u klaustru samostana Maulbronn