Zavičaj

Između Bremena i Napulja, između Beča i Singapura vidio sam mnogo
lijepih gradova, gradove na moru i gradove visoko u gorju, a kao
hodočasnik na mnogim sam zdencima gutljaj popio koji mi se poslije
pretvorio u slatki otrov čežnje za domom.
No od svih gradova koje znam najljepši je Calw na rijeci Nagold, taj
maleni, stari, švapski gradić u Schwarzwaldu. Sad kada zgodimice
ponovno svratim u Calw, polako krenem od kolodvora nadolje, pokraj
katoličke crkve, kraj Orla i Šumskoga roga i Biskupskom ulicom uz
Nagold sve do Vinske staze ili do Briihla, zatim preko rijeke i
donjom Kožnom ulicom, pa jednom od onih strmih poprečnih uličica što
vode gore do tržnice, zatim kroz predvorje vijećnice, pokraj dvaju
moćnih starih zdenaca, bacim pogled i gore prema starim zgradama
Latinske škole, osluhnem u gostioničarevu vrtu kokodakanje njegovih
kokoši, udarim opet nadolje, pokraj Jelena i Konjića, a onda dugo
ostanem stajati na mostu. To mi je najdraže mjesto u gradiću,
katedralni trg u Firenci naspram njega ništa mi nije.
I kad sada s toga lijepoga kamenog mosta pogledam niz rijeku, gore i
dolje, vidim kuće za koje ne znam tko u njima stanuje. A kada iz neke
od tih kuća proviri lijepa djevojka (kakvih je u Calwu oduvijek
bilo), ne znam joj ime.
No prije trideset godina, iza svih tih brojnih prozora nije sjedila
nijedna djevojka i nijedan muškarac, nijedna starica, nijedan pas i
mačka koju nisam poznavao. Preko mosta ne bi prošla kola niti
prokasao konj za kog nisam znao komu pripada. 1 tako sam poznavao
sve, mnogobrojne školarce, njihove igre i podrugljive nadimke,
pekarnice i njihove proizvode, mesare i njihove pse, stabla i
hrušteve i ptice i gnijezda na njima, i sorte ogrozda u vrtovima.
Zbog toga grad Calw posjeduje tu neobičnu ljepotu. Ne moram ju
opisivati, to se nalazi u skoro svim mojim knjigama. Nikada ih ne bih
imao potrebu napisati da sam ostao u lijepome Calwu. Nije mi bilo
suđeno.
No kad sada (kao što se sve do rata događalo jednom u nekoliko
godina) na četvrt sata zasjednem na ogradi mosta preko koje sam kao
dječak tisuću puta spuštao strunu za pecanje, duboko u sebi osjetim
čudesno ganuće kako mije lijep i neobičan bio taj doživljaj: nekoć
sam imao zavičaj! Jednom sam u nekom malenom mjestu na Zemlji
poznavao sve kuće i njihove prozore i sve ljude iza njih! Nekoć sam
bio vezan za određeno mjesto na toj Zemlji, kao stoje stablo
korijenjem i životom vezano za svoje mjesto.
Da sam stablo, još bih tamo stajao. Ovako, međutim, ne mogu poželjeti
da obnovim prošlost. Činim to katkada u svojim snovima i djelima ne
hoteći to činiti u zbilji.
Sada me gdjekad obuzme nostalgija za Calwom. No kada bih tamo
stanovao, svakoga bih sata danju i noću čeznuo za onim lijepim starim
vremenom od prije trideset godina koje je davno proteklo ispod lukova
staroga mosta. To ne bi bilo dobro. Zbog koraka koje smo učinili i
smrti kojima smo umrli ne trebamo žaliti.
Trebamo samo povremeno svrnuti tamo pogled, prošetati Kožnom ulicom, na četvrt sata zastati na mostu, pa makar samo u snu, a ni tada
prečesto.
(1918.)