Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

188

PUTA

Akvarel

Akvarel
Napeto i s naporom probijam se kroz zelenilo, kroz sivilo, nanosim vlagu nad udaljenom planinom, ubadam točkice rumenila između zelenoga lišća, a onda između njih plavo, silno se brinem za sjenu ispod Marijevog crvenog krova, trudim se oko zlatnožutog zelenila oblog dudovog stabla iznad sjenovitog zida. U tom večernjem satu, u tom kratkom, žarkom slikarskome satu na obronku iznad našeg sela ja više nisam promatrač i gledatelj tuđih života, ne zavidim im, ne ocjenjujem ih, ne znam ništa o njima, već sam u svoj posao zagrizao i u svoju igru zaljubljen jednako gladno, jednako djetinje, jednako hrabro kao drugi u svoj posao i svoju igru.

Akvarel


Danas oko podneva vidio sam i predosjetio da će ovo biti večer za
slikanje. Nekoliko je dana bilo vjetrovito, navečer uvijek kristalno
vedro, ujutro oblačno, a sada je pristigao taj meki, sivkasti zrak,
taj blagi, sneni veo, tako mi dobro poznat, a pred večer kada svjetlo
bude ukoso padalo, bit će predivno. Bilo je i drugih večeri za
slikanje, i uvijek je bilo lijepo, čak i kada je kišilo, čak za onih
strahovito staklasto prozirnih fenovitih prijepodneva kada ste u selu
udaljenom četiri sata mogli prebrajati prozore. No, dam poput
današnjega bili su nešto drugo i posebno, tih dana čovjek ne da je
mogao, već je morao slikati. Tada je svaka točkica crvene ili oker
boje tako zvučno provirivala iz zelenila, svaki stari trs sa svojom
sjenom stajao je tako zamišljeno, lijepo i u sebe zadubljeno, a još i
u najdubljoj sjeni svakaje boja govorila jasno i snažno.
U djetinjstvu sam poznavao takve dane tijekom praznika. Tada, doduše,
nije bila riječ o slikanju, već o pecanju. A za nuždu, pecati se
uvijek moglo. No, bilo je dana s nekim vjetrom, nekim mirisom, nekom
vlagom, nekom vrstom oblaka i sjena, i tada sam već ujutro točno i
pouzdano znao da će danas popodne na donjem mostiću biti riječne
mrene, a navečer kod valjaonice da će gristi grgeči. Otada se svijet,
kao i moj život, promijenio, a radost i sretna punina takvog ribičkog
dana iz dječačkoga doba postala je nešto bajkovito i još jedva
zamislivo. No, sam čovjek malo se mijenja i on želi imati bilo kakvu
radost, bilo kakvu igru, pa tako umjesto pecanja danas imam slikanje
akvarela, i kada predznaci vremena obećavaju lijep, dobar dan za
slikanje, u svom vremešnom srcu ja ponovno oćutim daleku, tihu jeku
onoga užitka iz djetinjstva, one spremnosti i poduzetnosti, i sve u
svemu, to mi budu dobri dani kakve u većem broju očekujem od svakoga
ljeta.
Izašao sam kasno poslijepodne, natovarivši na leđa naprtnjaču sa
slikarskim priborom, i noseći u ruci preklopnu stolicu zaputio se
prema mjestu koje sam još oko podneva zamislio. To je strm obronak
iznad našega sela, svojedobno prekriven gustom kestenovom šumom, no prošloga ljeta posve raskrčen; na njemu sam već više puta slikao
između još pomalo mirisnih panjeva. Otuda se vidjela istočna strana
sela, sve sami tamni, stari krovovi od drvenih cigala, uz njih i
nekoliko svijetlocrvenih, novih, labirint golih, neožbukanih zidova,
između njih posvuda stabla i vrtovi, tu i tamo sušilo se na zraku
nešto bijelog ili šarenog rublja. S druge strane sela, veliki modri
planinski lanci, jedan iza drugoga, s ružičastim vrhovima i
ljubičastim nizovima sjena, desno dolje komadić jezera, a na drugoj
strani nekoliko svijetlih, treperavih zaselaka.
Sada sam imao oko dva sata vremena dok se sunce lagano spuštalo i
svjetlo nad krovovima i zidovima polako bivalo toplije, dublje,
zlatnije. Prije nego sam počeo crtati, na trenutak sam promotrio
cijelu raznoliku dolinu sve dolje do jezera, udaljena sela, prvi plan
s panjevimajoš svijetlim na rezu, iz kojih su tjerali već metar
visoki, bujno zeleni bočni izdanci, a između, crvena suha zemlja sa
svjetlucavim kamenjem, s duboko urezanim vododerinama iz kišnoga
razdoblja, a zatim pogledah naše selo, to maleno, toplo gnijezdo od
zidina, zabata, krovova u kojem mije svaka crta i površina tako dugo
i dobro poznata, oblici koje sam desecima puta okom proučavao, a
potom olovkom crtao. Jedan velik krov, svojedobno tamnosmeđ, koji se
treba slikati caput mortuumom, bio je svježe pokriven; bila je to
Giovannijeva kuća sa širokom otvorenom lođom ispod krova na kojoj su
u jesen visjeli zlatnožuti klipovi kukuruza. Sada je on cijeli taj
veliki krov dao iznova pokriti! Prije nekoliko mjeseci umro mu je
otac, najstariji muškarac u selu, pa je sada stekao nasljedstvo,
obogatio se i prihvatio posla te popravlja i gradi, liči i boja. A
dalje u pozadini, kućica maloga Cavadinija svježe je oličena, barem s
jedne strane. Želi se oženiti, maleni momak, i prema vrtu je izbio
vrata.
Da, moraju postojati ljudi koji imaju kuće i grade kuće, koji se žene
i na svijet donose djecu, koji navečer pred svojim vratima sjede i
puše, nedjeljom odlaze u grotte i boćaju, i koje se bira u općinsko
vijeće. Sve te kuće i kolibe pripadaju nekomu, netko ih je sagradio,
netko u njima stanuje, jede i spava i gleda kako djeca rastu,
zarađuje ili se zadužuje. A i svi ti mali vrtovi i svako stablo i
livada, svaki vinograd i lovorov grm i svaki djelić kestenove šume
nekomu pripada, prodaje se, nasljeđuje, nekoga raduje, nekog brine. U
novu veliku školsku zgradu odlaze mladi, tamo uče najnužnije stvari,
ljeti imaju tri mjeseca praznika, a onda odvažno i željno kreću u
život, grade, žene se, ruše zidove, sade drveće, zadužuju se, šalju
novu djecu u školu.
Ono što ti ljudi vide na svojim kućama i vrtovima, ja to ne vidim ili
vidim samo djelomice. Daje u podrumu voda i daje hambar pun štakora,
da kamin ne vuče i daje grah u vrtu previše u sjeni, ja ništa od toga
ne vidim, to me ne veseli niti me brine. No, ono što ja vidim na
našemu selu, to pak ljudi ne vide. Nitko ne vidi kako blijedi, trošni
vapnenasti zid tamo odostrag vuče iz neba nijansu modrine pa ju
zatitralu spušta na zemlju. Nitko ne vidi kako se blago i toplo
smiješi bljedunjava ružičasta rumen onog zabata između lepršavog
zelenila mimoza, kako na kući Adaminijevih masno i jedro stoji tamni
žuti oker ispred teškoga plavetnila planine, i kako čempres u
Sindacovu vrtu šaljivo presijeca kovrčavo lišće. Nitko ne vidi da
glazba tih boja upravo u tom času ima svoj najčišći i najbolje ugođen
zvuk, da igra zvukova, ljestvica svjetlina, borba sjena u tom malenom
svijetu ni u kojem trenutku nisu iste. Nitko ne vidi kako dolje, u
plavičastoj školjci doline, večernji zlatnožuti dim povlači tanku
crtu potiskujući planine, s one druge strane, sve dublje u prostor. A
ako moraju postojati ljudi koji grade kuće, ruše kuće, sade šume,
krče šume, boje prozorske kapke i zasijavaju vrtove, tada će valjda
postojati i čovjek koji sve to vidi, koji je promatrač svih tih
poslova i djela, koji te zidove i krovove prima u svoje oko i srce,
koji ih voli i pokušava naslikati.
Ja nisam dobar slikar, diletant sam;'no ne postoji nijedan jedini
čovjek koji u ovoj prostranoj dolini sva ta različita lica godišnjih
doba, dana i sati, te nabore zemljišta, oblike obala, ćudljive
pješačke staze u zelenilu toliko pozna i voli i njeguje kao ja,
kojemu su toliko prirasle srcu i koji s njima živi. Zato je tu slikar
sa slamnatim šeširom, sa svojom naprtnjačom i preklopnom stolicom,
koji u svako doba obilazi i osluškuje vinograde i rubove šuma, kojemu
se školarci uvijek pomalo podsmjehuju i koji drugim ljudima katkada
zavidi na njihovim kućama i vrtovima, ženama i djeci, radostima i
brigama.
Povukao sam nekoliko poteza olovkom po bijelom listu papira, izvadio
paletu i nalio vodu. I sada kistom punim vode i s malo napuljsko žute
boje stavljam najsvjetliju točku svoje sličice; to je onaj
osvijetljeni zabat tamo sasvim odostrag iznad debele, sočne smokve. I
sada ne znam više ništa o Giovanniju i ništa o Mariju Cavadiniju i
više im ne zavidim, a za njihove brige marim koliko i oni za moje.
Napeto i s naporom probijam se kroz zelenilo, kroz sivilo, nanosim
vlagu nad udaljenom planinom, ubadam točkice rumenila između zelenoga lišća, a onda između njih plavo, silno se brinem za sjenu ispod
Marijevog crvenog krova, trudim se oko zlatnožutog zelenila oblog
dudovog stabla iznad sjenovitog zida. U tom večernjem satu, u tom
kratkom, žarkom slikarskome satu na obronku iznad našeg sela ja više
nisam promatrač i gledatelj tuđih života, ne zavidim im, ne
ocjenjujem ih, ne znam ništa o njima, već sam u svoj posao zagrizao i
u svoju igru zaljubljen jednako gladno, jednako djetinje, jednako
hrabro kao drugi u svoj posao i svoju igru.
(1926.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

RUJAN...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    15.09.2019. 22:42h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Hahaha...ma ne ...samo sam ukazao prijatelju čast, da mu spomenem ime na ovom lijepom portalu.

    15.09.2019. 13:17h
  • Član iridairida

    Edine, špijuniraš svoje čitatelje...???

    14.09.2019. 11:29h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Veliki pozdrav za Alfana, koji upravo čita članak:Himera u Visokom.

    13.09.2019. 18:44h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobro veče!

    13.09.2019. 18:19h
  • Član KrsnikKrsnik

    Hvala !

    13.09.2019. 11:51h
  • Član bglavacbglavac

    Dobar dan i vama, lijepo je da ste ovdje. Lp

    11.09.2019. 19:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Večernji oblaci Nezadovoljne misli