Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

114

PUTA

Večernji oblaci

Večernji oblaci
Ponekad navečer dok sjedim i promatram večernje oblake kako ispred mene plove u mojoj visini, gotovo sam zadovoljan. Gledam onaj dolje svijet i mislim: mogu bez tebe. Nisam imao sreće u tom svijetu, nisam se u njeg dobro uklapao, a on mi je moju nesklonost neštedimice uzvraćao. Ali me nije ubio.

Večernji oblaci

Na istočnome zidu moje dnevne i radne sobe uska su balkonska vrata
koja od svibnja do kasnoga rujna danju i noću stoje otvorena, a
ispred njih malen je kameni balkon širok jedan, dubok pola koraka.
Taj balkon moj je najbolji posjed. Zbog njega sam se već prije više
godina odlučio ovdje nastaniti, zbog njega sam se nakon svih
putovanja uvijek iznova s nekom zahvalnošću vraćao ovamo u svoj stan
u Ticinu. On je uvijek bio moj ponos i moje umijeće lijepoga
stanovanja s birano lijepim, širokim pogledom kroz prozore; no tako
lijep kao ovdje jedva da je bio ikoji od mojih prijašnjih pogleda.
Premda kreč otpada sa zidova i tapete vise u dronjcima, premda
nedostaju mnoge udobnosti-zbog ovog pogleda ostajem tu stanovati.
Ispred balkona strmo niz brijeg obrušava se stari rasadnik južnih
biljaka: tu su palme s debelim lepezastim krošnjama, kamelije,
rododendroni, mimoze, judići,između njih nekoliko visokih tisa, nad
njima se uspele glicinije, a zatim uske, viseće terase ruža. Taj
usnuli stari vrt visi između mene i svijeta, on ili nekoliko tihih
jaružica obraslih šumom kestena čije vrhove odozgo gledam. Njihove mi
krošnje šume dan i noć, zaklanjaju me od svijeta, od kuća i ljudi,
buke i prašine. Tako sam donekle zaklonjen, premda se nisam posve
udaljio od svijeta, niti to želim. Do našega sela ipak vodi cesta, a
njom svakoga dana stiže poštanski automobil donoseći mnoga nepotrebna pisma, pokojeg suvišnog posjetitelja, a katkada i nekog dobrodošlog.
U satima kada ulazna vrata kuće držim zatvorena, nikakav me poziv ne
može stići. To su popodnevni sati, a vrlo često i večernji. U to
vrijeme kućni je ulaz zaključan, zvona nema, i kada onda sjednem na
svoj patuljasti balkon s mnogobrojnim vrtnim terasama ispod sebe,
nitko mi ne može smetati. Tada preko vrta i šumskoga klanca vidim
Salvatore, iza njega Generoso, vidim svjetlucavi jezerski rukavac
Porlezza i visoke planine s onu stranu jezera Como koje sve do ranoga
ljeta u svojim usjecima još čuvaju snijeg.
Ponekad navečer dok sjedim i promatram večernje oblake kako ispred
mene plove u mojoj visini, gotovo sam zadovoljan. Gledam onaj dolje
svijet i mislim: mogu bez tebe. Nisam imao sreće u tom svijetu, nisam
se u njeg dobro uklapao, a on mi je moju nesklonost neštedimice
uzvraćao. Ali me nije ubio. Još sam živ, prkosno sam se održao i mada
nisam postao uspješan tvorničar ili boksač ili filmska zvijezda, ipak
sam postao ono što sam si još kao dvanaestogodišnjak uvrtio u glavu:
pjesnik, a između ostalog sam naučio da nam svijet, ako od njega
ništa ne želimo i samo ga tiho i pozorno očima promatramo, štošta
može ponuditi o čemu oni uspješni i ljubimci svijeta ništa ne znaju.
Sposobnost promatranja izvrsno je umijeće, profinjeno, blagotvorno i
nerijetko vrlo zabavno.
To umijeće svladao sam na večernjim oblacima. Uvijek kada navečer po
običaju sjedim na malenom balkonu zaokupljaju me oblaci, jer moje
visoko smješteno ptičje gnijezdo gleda ravno u oblake. Za kišnoga
vremena, za bijesnih, neobuzdanih oluja ovoga podneblja, oblaci mi se
zavlače u sobu, vise u bijelo-sivim krpama na balkonskoj ogradi, pužu
oko mojih cipela pa zatim vani vijugaju gore i dolje do zelenih,
orošenih planinskih dolina koje pri svakoj munji tako uplašeno
bijesnu, do mrzloga, crnog jezera, a zatim naviše u blijede,
upijajuće nebeske visine. No za lijepoga vremena, kada jezero modro
svjetluca i ima ljubičaste večernje sjene, kada u udaljenim selima
prozorska stakla zlatom za-svijetle, a zapadni se rub planina žari
kao od svjetlucava, ružičasta dragoga kamena, tada su i oblaci vrlo
šareni i raspoloženi i tada satima, bez nakane i cilja, igraju svoje
dječje igre.
Nekoć sam, kao mladić, prema oblacima imao pobožan i pomalo svečan
odnos. Danas, kako starim, više ih ne shvaćam tako ozbiljno, no
svejedno mi nisu ništa manje dragi. Oni su djeca, a djecu ozbiljno
shvaćaju samo njihovi roditelji, nitko drugi. Djedovi i bake, starci,
koji su već i sami ponovno zaokupljeni povratkom u djetinjstvo, djecu
ne shvaćaju ozbiljno kao ni sebe same. Patos je lijepa stvar i on
mladim ljudima često vrlo dobro pristaje. Starijim je ljudima
primjereniji humor, smiješak, neshvaćanje svega ozbiljno,
preobražavanje prirode u sliku, promatranje stvari kao da su časovite
igre večernjih oblaka.
Da ne bih zaboravio glavnu stvar zbog koje sam se latio pera u ruke:
sinoć, prvoga lijepoga, vlažno-vedrog dana nakon kišna vremena, ono
što se događalo s oblacima bilo je doista šašavo. Još do maloprije
rastezali su se preko neba u dugim redovima, visjeli u debelim
naborima, lagano u sebe zamotani i zavrćeni osvježavajućim vjetrom,
postupno se svi pretvarajući u duguljaste valjke koji tiho u sebi
vriju. I upravo dok je to još trajalo, dok je još cijelo nebo, ako ga
već nije zahvatila oštra, hladna zelena modrina vedre večeri, bilo
sustav vrpca i nabora, golemih zmija koje su se polako migoljile,
polako tijelom rasle i sve više se zgušnjavale - najednom, tek što
sam na minutu pogledao u stranu, cijelo je nebo u visini bilo
slobodno i blještavo svježe-vedro, a svi se oblaci smanjili i postali
beznačajni, pritisnuti uz obzor, gore bijeli i zlatnožuti s modrim
trbusima, svi izduženi, oblika kao zračni brodovi i kitovi, svi vrlo
plastični, vrlo čvrsto zbijeni i lijepo oblikovani. Upravo u toj
minuti posljednja je ružičasta rumen i zlatnožuti sjaj napuštao
biserne planinske vrhove, a cijela zemlja utrnula, samo se na nebu
još kratko sjajio dan. Brodovi od oblaka, mada je puhao oštar vjetar,
ležali su naizgled nepomično i neodlučno tik iznad gorskih grebena i
u svoje sve hladnije boje miješali trunku rumene i bakarno smeđe
nijanse, nosom okrenuti k vjetru, no valjalo ih je dobro držati na
oku da bi ih se iz minute u minutu moglo prepoznavati, jer dok su se
činili solidnima i tromima i jedva pomičnima, njihovi su se oblici
neprestano pretakali jedni oko drugih ijedni u druge. Prijetvorno su
izvodili svoje vragolije u predvečerje, poput dječaka koji stoje kraj
školske ograde i skinuvši kape pozdravljaju učitelja, a tek što se on
osvrnuo, više ih nema, a iza ograde bruji smijeh.
U međuvremenu je jedan duži oblak preplivao preko drugih, lebdio (i
on naizgled nepomičan i kao od kovine izliven) ružičast i usamljen na
nebeskom zelenilu, da bi se najednom sasvim zažario, svijetao
cinober, istodobno poprimajući očaravajući oblik ribe i zaplivao, taj
golemi, svijetleći zlatni šaran s malenom pla-vičastom trbušnom
perajom, smiješeći se i posve zadovoljan usu-sret smrti, jer i
posljednji su se tragovi svjetla gubili i mojoj zlatnoj ribici nije
više ostala ni minuta života. I već je od repa bivao smeđiji i crnji,
od trbuha modriji, svijetli se cinober i boja zlata žarila još samo
na najgornjemu rubu njegova hrpta. Tada on munjevito uvuče rep,
napuhne glavu da se sva zaobli i dok se već gasio i gubio svoj
posljednji zlatni sjaj, zavrti se u kuglu i iz nje - kao da želi
ispuhati vlastitu dušu - on ispuše dvije niti sive oblačne koprene,
te stade puhati i pušući se rasplinjavati u sve tanje koprene, a
zatim se izgubi, nestade.
Nikada nisam vidio tako šaljivu vrstu samoubojstva. Ta se pristala
zlatna ribica sklupča u meduzu, ispuše vlastitu dušu, vlastitom
snagom ispuše vlastitu supstancu, kroz jedna usta, kroz jedno
ždrijelo, kroz jedan otvor, i ispuše sebe samu u ništavilo. Nekoć
kada sam još živio dolje u svijetu i shvaćao se ozbiljno, štošta sam
doživio i vidio, štošta teško razumljivo, teško podnošljivo, među
inim i jedan svjetski rat - ali nešto tako zapanjujuće, tako djetinje
razigrano u svom ponašanju još nikada nisam vidio u nekog čovjeka, u
nekoj naciji ili nekom parlamentu. A toga nije bilo malo što sam
negda, dok sam ga još ozbiljno shvaćao, vidio vani u svijetu.
Otišla je zlatna ribica i moja je radost za danas minula. Unutra me
je doduše čekala lijepa knjiga, no bio bih radije još koji sat plivao
sa svojom zlatnom ribicom.
(1926.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

BOŽIĆNE PRIČE

ADVENT

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    Ahoooj Yahoo, pa gdje si ti...?

    18.12.2018. 14:30h
  • Član iridairida

    Ahoooj Yahoo, pa gdje si ti...?

    18.12.2018. 14:30h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Dobar dan svima!

    17.12.2018. 10:59h
  • Član iridairida

    Bravo, izlazi kao oproštaj sa starom g. i čestitka za Novu!

    14.12.2018. 00:29h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    uskoro izlazi moja 14. zbirka poezije - u ponedjeljak :)

    13.12.2018. 17:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi,sretan dan vam želim. Lp

    12.12.2018. 08:21h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫ ♥*♪♫ ♥*♪

    09.12.2018. 13:46h
Cijeli Chat

BOŽIĆNI UKRASI

NOVA GODINA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganice

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Izlet u grad Akvarel