Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

131

PUTA

Večernje paunče

Večernje paunče
"Otkako imam djecu", kazao sam, "u meni su ponovno oživjele uspomene na neke strasti iz vlastitog dječaštva. Prije otprilike godinu dana čak sam ponovno počeo skupljati leptire. Hoćeš li vidjeti moju zbirku?"

Večernje paunče


Moj gost i prijatelj Heinrich Mohr, vrativši se iz večernje šetnje,
sjedio je kod mene u radnoj sobi u smiraj dana. Ispred prozora u
daljini se prostiralo blijedo jezero oštro obrubljeno bregovitom
obalom. Kako nam je moj sinčić netom zaželio laku noć, razgovarali
smo o djeci i sjećanjima na djetinjstvo.
"Otkako imam djecu", kazao sam, "u meni su ponovno oživjele uspomene na neke strasti iz vlastitog dječaštva. Prije otprilike godinu dana čak sam ponovno počeo skupljati leptire. Hoćeš li vidjeti moju
zbirku?"
Zamolio me, te sam otišao donijeti dvije ili tri od onih laganih
kartonskih kutija. Kada sam otvorio prvu, obojica smo najprije
primijetili koliko se već smračilo; jedva da su se još prepoznavali
obrisi raskriljenih leptira.
Dohvatio sam svjetiljku, kresnuo šibicu i u trenutku sav krajolik
vani i prozori utonuše u neprobojno noćno plavetnilo.
No moji su leptiri u sjaju svjetiljke predivno blistali u kutiji.
Nagnuli smo se nad njih, promatrali lijepa šarena stvorenja i
govorili njihova imena.
"Ovo je žuta lenta," rekoh, "latinski fulminea, ovdje slovi kao
rijedak leptir."
Heinrich Mohr oprezno je iz kutije izvukao jednoga leptira na
njegovoj pribadači i razgledao donju stranu krila.
"Neobično," rekao je, "nijedan prizor tako snažno u meni ne budi
uspomene na djetinjstvo kao pogled na leptire."
A onda, pribadajući leptira natrag na njegovo mjesto i zatvarajući
kutiju reče: "Dosta o tome!"
Rekao je to odrješito i brzo kao da mu te uspomene nisu bile drage.
Zatim, čim sam kutiju odnio i vratio se, on se smješkao svojim
smećkastim, uskim licem i zamolio cigaretu.
"Nemoj mi zamjeriti", rekao je, "ako nisam pažljivije razgledao tvoju
zbirku. I ja sam, naravno, kao mladić imao jednu takvu, ali sam si,
na žalost, sam zagorčao uspomenu na nju. Mogu ti to ispripovjediti,
premda me zapravo sram."
Nad cilindrom svjetiljke pripalio je cigaretu, na svjetiljku nataknuo
zeleno sjenilo te nam lica utonuše u polumrak. Sjeo je na otvoren
prozor na kojemu se njegova vitka figura jedva razaznavala u okolnoj
tami. I dok sam pušio cigaretu, a kreket žaba u daljini ispunjao noć,
prijatelj stade pripovijedati.
Leptire sam počeo skupljati s osam ili devet godina i isprva se time
bavio bez puno žara kao i ostalim igrama i zabavama. No drugoga
ljeta, u dobi od kojih deset godina, taj me je sport posve zaokupio i
postao takva strast da su mi ga nekoliko puta morali zabranjivati jer
sam zbog njega sve drugo zaboravljao i propuštao. Loveći leptire
prečuo bih izbijanje sata na tornju, bilo daje riječ o vremenu za
školu ili objed, a tijekom praznika često sam vani s komadom kruha u
botaničarskoj kutijici bio od rana jutra sve do noći ne vraćajući se
kući na objed.
I sada ponekad osjetim djelić te strasti kada ugledam posebno lijepe
leptire. Tada me na trenutak ponovno obuzme ono bezimeno, požudno
ushićenje kakvo samo djeca mogu osjetiti i s kojim sam kao dječak
vrebao svoj prvi lastin rep. Padaju mi najednom na um vrela popodneva
i jaki mirisi na suhoj pustopoljini, prohladni jutarnji sati u vrtu
ili večeri na tajnovitim rubovima šuma uz koje sam vrebajući stajao s
mrežom u ruci kao lovac na blago, u svakom trenutku spreman na
fantastična iznenađenja i neočekivanu sreću. A kada bih ugledao
lijepa leptira, čak ni nužno osobito rijetkog, kako na suncu počiva
na stabljici biljke i dišući pridiže i spušta šarena krila, a meni
želja za lovom oduzima dah dok se prikradam sve bliže i bliže
razaznajući svaku blistavu točkicu boje i svaku kristalnu žilicu
krila i svaku tanušnu smećka-stu dlačicu ticala, bilo je to takvo
uzbuđenje i slast, mješavina nježne radosti i divlje požude kakvu sam
poslije u životu rijetko kada ponovno osjetio.
Kako su mi roditelji bili siromašni i ništa mi slično nisu mogli
priuštiti, svoju sam zbirku morao čuvati u običnoj staroj kartonskoj
kutiji. Na dno kutije lijepio sam okrugle plutene pločice izrezane od
čepova za boce i u njih zaticao pribadače te između zgužvanih
stijenki kutije od ljepenke čuvao svoja blaga. Spočetka sam često i
rado zbirku pokazivao prijateljima, no drugi su imali drvene kutije
sa staklenim poklopcima, kutije za gusjenice sa zelenim stijenkama od
gaze i drugi luksuz pa se nisam baš mogao prsiti svojom primitivnom
konstrukcijom. Nisam, međutim, ni imao tu potrebu i naviknuo sam se
prešućivati čak važne i uzbudljive ulove i plijen pokazivati samo
svojim sestrama. Jednom sam zgodom ulovio i razapeo u nas rijetkoga
plavoga svjetlucavog leptira, a kada je bio suh, ponos me nagnao da
ga pokažem barem svome susjedu, sinu nekog učitelja koji je stanovao
iznad dvorišta. Najveći porok toga mladića bila je besprijekornost, a
to je u djece dvaput gore. Posjedovao je beznačajnu zbirčicu koja je,
međutim, svojom urednošću i točnošću postala pravim biserom. Čak je
vladao i onom rijekom i teškom vještinom lijepljenja oštećenih i
potrganih leptirovih krila i u svakom pogledu bio uzoran dječak zbog
čega sam ga sa zavišću mrzio i pomalo mu se divio.
Tom idealu uzorna dječaka pokazao sam svoga sjajnog leptira. Stručnim
ga je okom odmjerio, priznao njegovu rijetkost i procijenio mu
vrijednost na dvadesetak pfenniga; jer dječak Emil svim je predmetima
skupljanja, napose poštanskim markama i leptirima znao odrediti i
novčanu vrijednost. Zatim ga je stao kuditi, nalazeći daje moj plavi
sjajni leptir loše razapet, da mu je desno ticalo savijeno, a lijevo
ispruženo, te točno primijetio još jedan defekt, naime da leptiru
nedostaju dvije noge. Tom nedostatku nisam doduše pridavao veće
značenje, ali mije to zanovijetalo donekle pokvarilo moju radost zbog
sjajnoga leptira i nikada mu više nisam pokazao svoj plijen.
Dvije godine kasnije, bili smo već veliki dječaci, ali je moja strast
i dalje bujala, kada se proširio glas daje Emil ulovio večernje
paunče. Za mene je to bilo veće uzbuđenje negoli da sam čuo da mije
neki prijatelj naslijedio milijun maraka ili pronašao izgubljene
knjige Tita Livija. Večernje paunče još nitko od nas nije ulovio.
Uostalom, poznavao sam ga samo sa slike u jednoj staroj knjizi o
leptirima koju sam posjedovao i u kojoj su ručno bojeni bakropisi
bili neusporedivo ljepši, a zapravo i točniji od svih modernih
otisaka u boji. Od svih leptira kojima sam znao imena i koji su mi u
kutiji još nedostajali, ni za jednim nisam toliko žarko žudio kao za
večernjim paunčetom. Često sam gledao sliku u toj knjizi, a od
prijatelja sam čuo da kada smeđi leptir sjedi na stablu ili stijeni i
neka ga ptica ili drugi neprijatelj hoće napasti, on tada samo izvuče
svijena tamna prednja krila i pokaže lijepa stražnja krila čije
velike svijetle oči izgledaju tako čudno i neočekivano da se ptica
uplaši i ostavi ga na miru.
Tu čudesnu životinjicu navodno je sada posjedovao onaj dosadni Emil!
Čuvši to, u prvom sam trenutku osjećao samo radost što ću napokon
moći vidjeti tu rijetku životinju i izgarao od znatiželje. A onda se
u meni probudila zavist i činilo mi se besramnim daje baš taj
dosadnjaković i debeljko morao uhvatiti tajanstvenog i dragocjenog
leptira. Stoga sam se svladao i nisam mu priuštio čast da prijeđem k
njemu kako bi mi on pokazao svoj ulov. No ne prestajući o tome
misliti, idućega sam dana, kada su se glasine u školi potvrdile,
istog trena odlučio ipak onamo otići.
Nakon objeda, čim sam mogao izaći iz kuće, otrčao sam preko dvorišta
i popeo se na treći kat susjedne kuće gdje je između prostorija za
služinčad i drvarnica učiteljev sin imao sobicu u kojoj je smio sam
stanovati, na čemu sam mu često zavidio. Nikoga nisam usput sreo, a
pokucavši gore na vrata sobe ne dobih nikakav odgovor. Emila nije
bilo, a kada sam pritisnuo kvaku na vratima, ulaz u sobu, koju je
inače za moga odsustva brižljivo zaključavao, sada je bio otvoren.
Ušao sam da bih barem vidio životinju te sam odmah pred sebe stavio
dvije velike kutije u kojima je Emil čuvao zbirku. U objema sam
uzalud tražio dok mi nije palo na pamet daje leptir najvjerojatnije
na dasci za prepariranje. Tu sam ga i našao: smeđih krilaca
zategnutih tankim listićima papira na dasci je visjelo večernje
paunče. Nagnuo sam se nada nj i sve promatrao iz najveće blizine,
maljava svijetlo-smeđa ticala, elegantne i beskrajno nježno obojene
rubove krila, tanušne vunaste dlačice na unutrašnjem rubu donjih
krila. Samo oči nisam mogao vidjeti, jer su ih prekrivali listići
papira.
Srce mi je tuklo dok sam, popuštajući iskušenju, uklanjao papiriće i
izvlačio pribadaču. Tada ugledah četiri velika neobična oka, mnogo
ljepša i čudesnija nego na slici, i gledajući ih osjetih neodoljivu
želju za posjedovanjem te pređivne životinje, pa nepromišljeno
počinih prvu krađu u svome životu izvukavši lagano pribadaču, te
leptira, koji je već bio suh i nije gubio oblik, u zaobljenu dlanu
iznesoh iz sobe. Pritom nisam osjećao ništa drugo osim silnog
zadovoljstva.
S leptirom skrivenim u desnoj šaci spuštao sam se stubama. U tom
trenutku začujem da mi odozdo netko ide ususret i u sekundi mi se
probudi savjest te najednom shvatim da sam ukrao i da sam podlac, ali
me istodobno spopadne užasan strah od mogućega otkrića te ruku, koja
je skrivala ukradeni plijen, instinktivno zavučem u džep jakne.
Polako sam nastavio hodati, drhteći s hladnim osjećajem izopačenosti
i sramote, u strahu se mimoišao sa služavkom i zastao na kućnim
vratima orošena čela, srca koje je uzbuđeno tuklo, zaprepašten i
užasnut samim sobom.
Ubrzo mi je postalo jasno da leptira ne mogu i ne smijem zadržati, da
ga moram odnijeti natrag i po mogućnosti sve vratiti na staro. I tako
sam, unatoč silnom strahu od mogućega susreta i otkrića, brzo krenuo
natrag, žurno se uspeo stubama i već sljedeće minute ponovno stajao u
Emilovoj sobici. Oprezno sam izvukao ruku iz džepa i spustio leptira
na stol i prije negoli sam ga ponovno pogledao, skoro zaplakah
znajući koja se nesreća dogodila: večernje je paunče bilo uništeno.
Nedostajalo je prednje desno krilo i desno ticalo, a kada sam
otkinuto krilo pokušao oprezno izvući iz džepa, bilo je tako
rastrgano da se na popravak nije moglo ni pomisliti.
Skoro više nego osjećaj krađe sada me mučio pogled na lijepu i
rijetku životinjicu koju sam uništio. Gledao sam na svojim prstima
ostatke finoga smeđeg praha s krila, pred sobom rastrgano krilce, i u
tom bih se času bio rado odrekao svakog posjeda i svake radosti samo
da ono ponovno bude cijelo.
Vrativši se tužan kući cijelo sam poslijepodne prosjedio u našem
malom vrtu sve dok predvečer nisam smogao hrabrosti povjeriti se
majci. Jasno sam vidio koliko se užasnula i rastužila, ali je
vjerojatno osjećala da me je već to priznanje stajalo više od
podnošenja bilo kakve kazne.
'Moraš otići k Emilu', rekla je odlučno, 'i sam mu to reći. To je
jedino što možeš učiniti i prije toga ne mogu ti oprostiti. Možeš mu
ponuditi da u zamjenu odabere bilo što od tvojih stvari i moraš ga
moliti za oprost.'
No to bi mi kod svih ostalih drugova bilo lakše učiniti nego kod toga
uzornog dječaka. Točno sam predosjećao da me neće razumjeti, a možda
mi ni povjerovati. Već se spustila večer, a skoro i noć, a ja nisam
uspijevao otići. Majka me zatekne u hodniku kuće i tiho reče: 'To se
mora dogoditi još danas, a sada pođi!'
Pošao sam prijeko i na donjem katu upitao za Emila. Odmah je došao i
ispričao mi kako mu je netko uništio večernje paunče, da ne zna je li
to bio neki zločest momak ili možda ptica ili mačka. Zamolio sam ga
da pođemo gore i da mi pokaže. Popeli smo se, otključao je sobna
vrata, upalio svijeću i vidio sam kako na dasci za prepariranje leži
uništeni leptir. Vidio sam da ga je pokušavao sastaviti: potrgano je
krilo bilo brižljivo rašireno i položeno na vlažnu bugačicu, no bilo
je neizlječivo, a i ticalo je nedostajalo.
Rekao sam mu da sam to ja učinio te se pokušao ispričati i objasniti.
Umjesto da se razbjesni i na mene izgalami, Emil je tiho za-zviždao
kroz zube, dugo me u tišini promatrao, a onda rekao: 'Tako, dakle,
takav si.'
Ponudio sam mu sve svoje igračke, a kada je ostao hladno suzdržan i
dalje me prijezimo gledajući, ponudih mu svoju cijelu zbirku leptira.
Na to on reče:
'Hvala lijepo, znam već tvoju zbirku. Danas se ponovno vidjelo kako
postupaš s leptirima.'
Malo je u tom času nedostajalo da ga ščepam za vrat. Ništa se nije
moglo učiniti, bio sam i ostao ništarija, dok je Emil hladno i s
prijezirnom pravednošću stajao preda mnom kao svjetski poredak. Nije
se čak ni ljutio, samo me gledao i prezirao.
Tada sam po prvi puta shvatio da se jednom pokvareno ne može
popraviti. Otišao sam i bio sretan što me majka nije ispitivala, već
me poljubila i ostavila na miru. Trebao sam poći na počinak, za mene
je već bilo kasno. No prije toga, iz blagovaonice sam krišom donio
veliku kutiju, položio ju na postelju i u tami otvorio. A onda sam iz
nje vadio leptire, jednoga za drugim, i prstima ih mrvio u prah."
(1911.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

EMOCIJE

ALTERNATIVA

BRZI CHAT

  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    hvala ti, Yahoo :)

    17.11.2018. 17:48h
  • Član www.yahoo.comwww.yahoo.com

    Čestitam, Sjeno!

    16.11.2018. 21:00h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    uskoro izlazi moja 14. zbirka poezije "RUŽA MOG SRCA" :) danas sam sve dogovorila sa Nenadom :)

    16.11.2018. 17:14h
  • Član mkrmarmkrmar

    (__)7 (__)7

    16.11.2018. 07:50h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    16.11.2018. 07:50h
  • Član iridairida

    Super...!

    15.11.2018. 20:14h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    I knjiga uskoro putuje u Australiju :)

    15.11.2018. 19:19h
Cijeli Chat

KRISTALI

ISCJELJENJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganice

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebDirektni putMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Kako je skončao doktor Knolge U zračnome brodu