Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

162

PUTA

Ponovni susret s Ninom

Ponovni susret s Ninom
Kada čovjek nakon šest mjeseci ponovno sjedi u prirodi, umače kist u vodu i ponovno se sprema djelić ljeta prenijeti na papir, tada odviknuta oka i nevjeste ruke sjedi prilično bespomoćno i žalosno, a trava i kamen, nebo i oblaci ljepši su nego ikada, želja za slikanjem čim se toliko nemogućom i smjelom kao nikada prije. Ne, još malo ću pričekati. Pa ipak, preda mnom su cijelo ljeto i jesen, još jednom se nadam da ću se nekoliko mjeseci osjećati dobro, da ću duge dane provoditi u prirodi, riješiti se kostobolje, poigravati se svojim bojama i živjeti nešto veselijim i nevinijim životom, negoli je moguće zimi i u gradovima.

Ponovni susret s Ninom

Kada se nakon mjeseci izbivanja vratim na svoj brežuljak u Ticinu,
uvijek iznova iznenađen i ganut njegovom ljepotom, tada nisam tek
jednostavno ponovno kod kuće, već se prvo moram presaditi i potjerati
novo korijenje, ponovno povezati niti, pronaći stare navike i
ponegdje najprije iznova potražiti dodir s prošlošću, prije nego mi
ladanjski život juga ponovno počne goditi. Ne moram samo raspremiti
kovčege i pronaći seoske cipele i ljetnu odjeću, već moram i utvrditi
jesu li mi susjedi još živi, provjeriti što se ovdje za pola godine
promijenilo, koliko je koraka napredovao proces koji postupno i s
ovoga miloga predjela svlači dugo čuvanu nevinost ispunjajući ju
blagodatima civilizacije. Točno, kod donjega je klanca posve raskrčen
i ogoljen još jedan šumski obronak i gradi se vila, na jednom zavoju
naša je cesta proširena, a to je značilo nestanak čarobnoga starog
vrta. Ugašene su i posljednje konjušnice u našem kraju i zamijenjene
automobilima, a nova su kola prevelika za te stare, uske uličice.
Dakle, nikada više neću vidjeti staroga Piera s njegova dva zdrava,
snažna konja kako se u modroj odori poštanskoga kočijaša uz klopot
žutih kočija spušta niz brijeg, nikada ga više kod Grotto del Pače
neću moći nagovoriti na čašicu vina i mali, neslužbeni predah. Ah, i
nikada više neću sjediti nad Ligunom uz prelijepi rub šume, moje
omiljeno mjesto za slikanje: neki je stranac kupio šumu i livadu i
ogradio ju žicom, a tamo gdje je stajalo onih nekoliko lijepih
jasenova, sada se gradi garaža.
No, zato se pojasevi trave ispod čokota zelene svojom starom
svježinom, a ispod usahla lišća šuškaju kao i uvijek modro-zeleni
smaragdni gušteri, šuma je modra i bijela od zimzelena bilja,
šumarica i jagoda u cvatu, a kroz mladozelenu šumu svježe i blago
svjetluca jezero. Raspremio sam kovčege, saslušao seoske novosti,
izrazio sućut udovici pokojnoga Cesca, a Nineti čestitao na njezinoj
crnookoj bambini, izvadio i pripremio svoj slikarski pribor,
naprtnjaču, stolac, lijepi zrnasti papir za akvarel, olovke i boje.
To je uvijek najljepši dio toga posla: sva ona mala udubljenja u
mojoj paleti dopunjavati svježim, veselo blistavim bojama,
kobaltnomodrom koja me usrećuje, nasmijanim cinoberom, nježnom
limunžutom, prozirnim gumigutom. To je sada gotovo. No ponovno
započeti slikati i nije baš tako jednostavno, pa to rado malo odgađam
do sutra, do nedjelje, do idućega tjedna. Kada čovjek nakon šest
mjeseci ponovno sjedi u prirodi, umače kist u vodu i ponovno se
sprema djelić ljeta prenijeti na papir, tada odviknuta oka i nevjeste
ruke sjedi prilično bespomoćno i žalosno, a trava i kamen, nebo i
oblaci ljepši su nego ikada, želja za slikanjem čim se toliko
nemogućom i smjelom kao nikada prije. Ne, još malo ću pričekati.
Pa ipak, preda mnom su cijelo ljeto i jesen, još jednom se nadam da
ću se nekoliko mjeseci osjećati dobro, da ću duge dane provoditi u
prirodi, riješiti se kostobolje, poigravati se svojim bojama i
živjeti nešto veselijim i nevinijim životom, negoli je moguće zimi i
u gradovima. Godine brzo prolaze - bosonoga djeca, koju sam prije
mnogo godina došavši u ovo selo gledao kako idu u školu, već su
oženjena ili sjede u Luganu ili Milanu za pisaćim strojevima ili u
trgovini za pultom, a ondašnji starci, seoske starine, u međuvremenu
su poumirali.
Na pamet mi padne Nina-je li još živa? Dragi Bože, tek sam je se sada
sjetio! Nina je moja prijateljica, jedna od rijetkih dobrih
prijateljica koje imam u ovome kraju. Sedamdeset i osam joj je ljeta
i stanuje u jednom od najudaljenijih zaselaka u ovome kraju na koje
današnje doba još nije stavilo ruku. Put do nje strm je i naporan,
moram se po suncu spustiti nekoliko stotina metara niz brijeg, i s
druge se strane ponovno uspeti. No, odmah krećem na put i najprije se
spuštam kroz vinograde i šumu, zatim udarim poprijeko uskom zelenom dolinom, a onda, s druge strane, penjem se strmim brežuljcima koji su ljeti puni ciklama, a zimi puni čemerika. Prvo dijete koje u selu sretnem pitam što radi stara Nina. Eh, priča mališan, ona navečer još uvijek sjedi na crkvenom zidu i šmrče duhan. Zadovoljno produžim:
dakle, još je živa, još ju nisam izgubio, ljubazno će me dočekati i
nešto će, doduše, mumljati i jadikovati, ali mi ipak pružiti svijetao
primjer usamljenog starog čovjeka koji svoje godine, svoju kostobolju,
svoje siromaštvo i osamu podnosi žilavo i ne bez određene
radosti, a pred svijetom se ne krevelji i ne klanja, već na njega
pljuje odlučna da do posljednjega časa ne prihvati ni liječnika ni
svećenika.
S blještave sam ulice pokraj kapele zašao u sjenu prastaroga mračnog
zida koji krivudav i prkosan stoji na litici planinskoga grebena i ne
zna za vrijeme, ne poznaje drugu sadašnjost osim sunca koje se vječno
ponovno vraća, nikakvu drugu mijenu doli smjenu godišnjih doba, iz
desetljeća u desetljeće, iz stoljeća u stoljeće. Jednom će i ti stan
zidovi pasti, ti lijepi, mračni, nehigijenski kutovi bit će
preuređeni i opskrbljeni cementom, limom, tekućom vodom, higijenom,
gramofonima i drugim kulturnim dobrima, nad kostima stare Nine stajat će hotel s francuskim jelovnikom ili će si neki Berlinac izgraditi
ljetnikovac. No danas su još tu i ja ulazim preko visokoga kamenog
praga i iskrivljene kamene stube u kuhinju svoje prijateljice Nine.
Tu kao i uvijek miriše na kamen i prohladnu svježinu, čađ i kavu i
intenzivno miriše na dim zelenog drveta, a na kamenu podu na svojoj
niskoj klupčici sjedi stara Nina ispred golema kamina u kojem pucketa
vatrica od čijega joj dima pomalo suze oči, i svojim smeđim, od
kostobolje kvrgavim prstima gura iverje natrag u vatru.
"Zdravo, Nina, sjećate li me se još?"
"Oh, Signorpoeta, caro amico, son content di rivederla!"
Pridiže se, premda to ne želim dopustiti, polako ustaje i s naporom
pomiče ukočene udove. U lijevoj ruci podrhtava joj drvena tabakera,
grudi i leđa zagrnula je crnim vunenim rupcem. Iz toga starog,
lijepog lica ptice grabljivice tužno-podrugljivo gledaju oštre
vižlaste oči. Gleda me podrugljivo i prijateljski, zna ona Stepskoga
vuka, zna da sam doduše signore i nekakav umjetnik, no da se sa mnom ne događa bogzna što, da sam tumaram Ticinom i da sam uhvatio isto onoliko malo sreće kao i ona premda smo ju zasigurno oboje prilično marljivo tražili. Šteta, Nina, što si za mene rođena četrdeset godina prerano. Šteta! Doduše, ne doživljava te svako lijepom, nekima prije sličiš na staru vješticu pomalo upaljenih očiju, iskrivljenih udova, prljavih prstiju i s burmutom pod nosom. Ali kakav je to samo nos na naboranom orlovskom licu! Kakvo držanje kada se tek uspravi i svojom mršavom visinom uspravna stoji! I kako je samo pametan, kako ponosan, kako prijeziran, a ipak ne zao pogled tvojih lijepo oblikovanih,
slobodnih, neuplašenih očiju! Starice Nino, kako lijepa djevojka
morala si biti, kako lijepa, odvažna, rasna žena! Nina me podsjeća na
proteklo ljeto, na moje prijatelje, moju sestru, moju voljenu - sve
ih poznaje - usput zaviruje u lonac, vidi da je voda proključala pa
iz ladice mlinca naspe mljevenu kavu, stavi preda me šalicu, ponudi
mi burmut, i sada sjedimo uz vatru, pijemo kavu, pijuckamo u vatru,
pripovijedamo, ispitujemo, polako postajemo šutljivi i priklopimo
pokoju o kostobolji, o zimi, o dvojbenosti života.
"Kostobolja! Kurva je to, prokleta kurva! Sporca puttana! Đavo ju
odnio! Dabogda crkla. Ma, pustimo psovke! Sretna sam što ste došli,
jako sam sretna. Ostanimo prijatelji. Kada si star, ljudi ti više ne
svraćaju često. Sedamdeset i osma mi je sada."
Još jednom se s naporom ustane, ode u susjednu sobu u kojoj na zrcalu
stoje požutjele fotografije. Znam da traži dar za mene. Ne pronalazi
ništa pa mi na dar ponudi neku od starih fotografija, no kako ju ne
želim uzeti, moram barem još jednom smrknuti iz njezine burmutice.
U zadimljenoj kuhinji moje prijateljice nije više odveć čisto i
nimalo higijenski, pod je sav zapljuvan, niz stolac visi poderana
slama, a rijetki od vas čitatelja rado bi pili iz ovog lončića za
kavu, ovog starog limenog lončića, crnog od čađi i sivog od pepela na
čijim se rubovima u dugom nizu godina uhvatila debela kora sasušene,
zgusnute kave. Mi ovdje živimo izvan današnjega svijeta i vremena,
doduše malo zapušteno i jadno, pomalo oronulo i nimalo higijenski,
ali zato blizu šume i planine, blizu koza i kokoši (koje kokodačući
trče po kuhinji), blizu vještica i bajki. Kava iz iskrivljenog
limenog lončića divno prija, jaka posve crna kava s laganom,
aromatičnom primjesom trpkoga okusa po dimu od drva, a naše druženje
i ispijanje kave i psovke i tepanja i hrabro staro Ninino lice
neizmjerno su mi draži od dvanaest poziva na kavu s plesom, od
dvanaest večeri s književnim razgovorima u krugu slavnih
intelektualaca - premda zasigurno ni tim lijepim stvarima ne bih
želio odreći relativnu vrijednost.
Vani sada zalazi sunce, Ninina se mačka vratila i skočila joj u
krilo, a odsjaj vatre na okrečenim kamenim zidovima topliji je. Kako
hladna, kako okrutno hladna mora daje bila zima u ovoj visokoj,
sjenovitoj, praznoj kamenoj špilji u kojoj nema ničega osim sićušne
otvorene vatre koja treperi u kaminu i ove stare usamljene žene s
bolnim zglobovima, koja nema drugoga društva osim mačke i ove tri
kokoši.
Nina potjera mačku i ponovno ustane, visoka i sablasna u tom
polumraku, mršava i koščata s bijelim čuperkom na strogom licu ptice
grabljivice. Još mi ne da poći. Pozvala me da još jedan sat budem
njezin gost, pa odlazi po kruh i vino.
(1927.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LIPE CVATU...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥ i ja od 4.8.2009 SRETNO pusa chatovcima:))))

    09.06.2019. 15:33h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    danas slavim 10 godina koliko sam na Magicusu :)

    09.06.2019. 13:53h
  • Član ljubicicaljubicica

    pozdrav svima znanima i neznanima:)

    09.06.2019. 13:19h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima

    09.06.2019. 09:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, lijpu i radosnu nedjelju vam želim. LP

    09.06.2019. 07:44h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro drago magicusi. Lijep i radostan dan vam želim. LP

    03.06.2019. 08:08h
  • Član mkrmarmkrmar

    (__)7 (__)7 kavica

    27.05.2019. 16:50h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

U posjetu Masagetima Opreke