Nosim ovu svoju priču, stvarnu, koliko to išta može biti, iskrenu poput bilo kojeg uma u začecima svog buđenja. Nosim je već godinama tik do srca, poput majke u visokoj trudnoći. Sakrila sam je u svojoj utrobi i ljubomorno je i zaštitnički čuvam- kao da joj išta može nauditi. a ona me pritišće bolno, u želji da se rodi, u želji da ugleda svjetlo dana, da podijeli svoje biće s ostatkom svijeta.

Moji strahovi i blokade, lijenost i uspavanost, a prije svega sebičnost, ne daju joj van. Otežavaju i odgađaju porod i čine ga bolnijim nego mu je to prirodom urođeno. I taj plod moje utrobe mom srcu isuviše prirastao, hrani se od mene dulje nego bi trebao i iz mene crpi svoj životni sok, a ja o njemu neprestano razmišljam baš kao što majka razmišlja o nadolazećem djetetu.

Želim se odvojiti od te priče. Želim prekinuti taj dugotrajni monolog, tu neprekinutu dosadnu misao što traje otkad znam za sebe, za koju sam se vezala kao za nešto nužno i za življenje neophodno, a koja me sprječava da jednostavno budem. Ona ne pripada meni, nego svima koji je žele i ja ću je dati, a neka svatko čini s njom što hoće.