M E Đ U    L J U D I M A

5. veljače

 

Fasciniraju me ljudi, što dalje to više.

Ljudi su iz dana u dan nova pustolovina

ako ih čovjek zna prihvatiti sa simpatijom.

Ako se možeš diviti, ne samo tijelu koje možeš gledati

i dodirnuti, nego prije svega nedokučivoj tajni

koja ti se približi u tako divnom sazdanju

a u isti mali ostane tako daleka i nedostiživa.

Sigurno, ima ljudi staklena lica,

iza kojega sve izgleda prazno,

i ljudi bez lica koji projure mimo tebe

kao da ih privlači neka neodoljiva magnetska sila

i ne ostavlja ih na miru.

Ne razumijem ljude... A ipak ih volim.

Ne mogu ih se odreći.

Ljudi koji trebaju mene,

i ljudi koje ja trebam.

Ljudi s pitanjem u očima, s napetim licem.

Ljudi koji trpe, koji su ogorčeni i očajni.

Ljudi koji su nesposobni radovati se bilo čemu.

Pokušavam osloboditi ih tamnice

koju su sami sebi načinili.

Ima i ljudi koji te navode na razmišljanje i na smiješak.

Ljudi koji su veseli što te vide i kažu ti to.

Mnogi dobri, jednostavni ljudi sa skrivenim,

neslućenim bogatstvom u svom srcu.

Cesto je biti medu ljudima pravi blagdan.