IMAMO GROZNICU

21 ožujka

 

Zašt o s i  tak o  kise o ak o s i  zakasni o n a  autobu s  p a  mora š žuriti  pješice?

P a  zna š  d a  n a  Daleko m  istok u  ljudi  p o  čitav  da n trče  izmeđ u  rud a z a šak u  riže.

Zašt o  kuka š  zbo g jedn e  nelagode , zašt o  si  zabrinu t  zbo g  bor a  na  licu?

Pa zna š  da  tisuć e  i  tisuće  njih  mor a godinam a živjeti  s  neizlječivo m  patnjo m  na svo m  tijelu, tisuć e  nji h  biva  mučen o  zbo g  svo g  uvjerenja , boj e  kože  ili  -  ni  zbo g čega .

 

Zašt o  psuje š  kad a  koj i  pu t  mora š  prostajat i  n a kiši , ka d  mora š pješic e  prijeći  di o  put a  ili  čekati  n a jelo?

Za r  nika d  n e  pomisli š  n a  on e  koji  više  nemaj u  svojih  nogu ,

koj i  moraj u ležati  u krevetu ,  a bili  bi presretn i

d a sam o jo š jedno m  stan u  n a  vlastite  nog e  i  mog u  hodati ?

Ak o jel o  nij e  točn o  n a  vrijeme ,  zar s i  tobož e zaboravi o d a  milijun i  ljudi  nika d  n e sjedn u  z a  prostrti  stol?

 

Kako smo mi ljudi čudna , smiješna , luda bića ! Zbog sitnica zagorčavamo  život sebi  i  drugima, a  zapravo  bismo  morali  biti  svaki  dan  zahvalni

za toliko  dobrih  stvari  koje  uopće  ne zaslužujemo . Imamo groznicu ,  a  ta se  naša groznica zove : bolesno  sebeljublje !