DRŽI SE NADE

 

3. studenog

 

Svaki dan, svaki sat, po selima i gradovima,

u klinikama ili negdje uz rubove ulica,

posvuda na svijetu: ljudi koji u najdubljoj nevolji

rukama zakriljuju svoje lice,

padaju u jecaj zbog tako nesnosnog trpljenja,

preneraženo plaću zbog neumoljive smrti.

Z a š t o tolika bol, zašto toliko trpljenja?

Zašto rak? Zašto prometne nesreće?

Zašto hendikepiranost?

Zašto ćovjek mora umrijeti u proljeće života? Zašto?

Koga želiš pitati? Znanost? O n a će ti možda

moći u tančine protumačiti uzroke bolesti i smrti.

Ali što ćeš s takvim odgovorom?

Kad razmišljaš o pokojnima, o svojoj vlastitoj smrti,

o trpljenju nevinih, nailaziš na tajnu.

Možeš pokušati ne misliti na nju, zaboraviti.

Pa ipak će za svakoga od nas doći trenutak

kad ćemo morati u noć. Kad bih se barem u onaj čas

mogao pomoliti Bogu. Kad bih mu mogao doviknuti:

Zašto gasiš sunca koja si sam zapalio?

Tada bih, nadam se, srcem kušao stvari

koje razumom ne mogu dokučiti.

Bog je ljubav. On ljubi tebe i one koje ti voliš.

Sjeti se toga na grobu svojih pokojnika.

Drži se nade da ćeš i ti umrijeti

da zauvijek živiš u ljubavi.