Bezgrešnom Srcu
Bezgrješnom srcu nebeske Majke najljepša pjesma sad nek se ori; Srcu što puno ljubavi žarke, za nas vijek moli, za nas vijek gori.
O Srce puno plamena svetog, užezi nas! O Srce moćno, o Srce dobro budi nam spas!
Ovim nas srcem majka sve ljubi, k Bogu nas vodi, milost nam prosi, tko k njemu hrli, taj se ne gubi, jer ovo Srce mir i spas nosi.   

 

Na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, osmjehom neba, Anđeo šapnu veliku  istinu iz koje je počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, anima mundi, njegova svijest.

Nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nekog davnog nedosanjanog davnog sna i ona, majka nad majkama

 

 

Marija, majka svijetlosti, svijetlost sama, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.

 

 

I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona je ljubav, Božja krv, jedina crvena boja u kojoj se svijesno utapljamo, ona, majka nad majkama, počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu i tamo.

 

Rodila je istinu ljudskog postojanja, svijetlost nad svijetlima, umrla u Efezu, zasvijetlila svojom dušom u Fatimi, treperila srcem u Lurdu, ukazala se u Mariji Bistrici, ozračila Crnicu iznad Međugorja, ukazala se u Einsiedlenu u Alpama, ona je tu u svakom treptaju našega oka, ona MAJKA NAD MAJKAMA.

 

 

Ona je vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica našeg prostora i vremena, nas samih u beskraju univerzuma.

Prvi pokretač, aktus purus, uskovitlana energija, treptaji beskraja, energija početka, dokaz svetog začeća, vjetrovi s Olimpa i Panteona, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti koje stvara harmoniju i održava život.

 

 

Svijetlost, krv Božja, beskonačnost, vječnost,  svijetlost je bez početka i bez kraja, ona je bila, ona traje i ona će biti kada više ničega ne bude.

 

 
Marijo, majko nad majkama, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, sjaja sunca i srebra mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa.

Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, sušiš i oživljuješ mora, poklanjaš nam sol života, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči.

Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.

 

U čast svim boginjama sunca svako jutro za Mariju, majku nad majkama, palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom i tražim istinu početka, trenutak rađanja, istinu porijekla i dokaz ljudskog postojanja u Božjem snu i željeti i nadati se da će u jednom svitanju pružiti dlanove u moj san i pretvoriti ga u vječnost postojanja u njenom beskrajnom snu.