Kako zakoračiti u budućnost?

 

 

 

Nikako, jer ona je nedohvatljiva, jer ona je samo misaona slika koja se kao kristalna kugla kotrlja tračnicama života uvijek ispred nas.

Mi ju svojim mislima stvaramo, ali ona je samo žudnja kojoj težimo, budućnost je samo riječ zbog koje mnogi žrtvuju spoznaju trenutak.

 

 

Naše trajanje u vremenu je određeno našim rođenjem. Broj naših godina i datum smrti je zapisan svjetlošću zvijezde pod kojom smo rođeni u kristalnoj kugli našeg postojanja.

Iako svjetlost zvijezde pod kojom smo rođeni ne treperi  više na našem nebu, iako je ona bila onaj čudesni svjetlosni zagrljaj u trenutku našeg prvog udisaja, trenutak sjedinjenja s njenim valovima i s njenom prašinom koja je prešla u čestice našeg postojanja, mi još uvijek trajemo u njenom zgrljaju, zvijezda svojom snagom još uvijek djeluje na naš život.

 

 

Sama pomisao na tu činjenicu potvrđuje i beskonačnost koja je skrivena u konačnosti ljudskih tijela, potvrđuje ljubav koja se kao čudesan oblak podigne iz prašine ljudskih vidljivih obilježja, potvrđuje  sreću i snove skupljene u snagu ljudske misli i potvrđuje postojanje Anđela čuvara koji nas  je spojio s vječnosti i beskonačnosti, tog čudesnog, zvjezdanog bića koje nas šapatima svoje duše usmjerava i bdije nad našom sudbinom.  

Trenutak i beskonačnost
 

Za sada je beskonačnost još uvijek velika zagonetka u matematici. Stari Grci su je prvi otkrili, počeli o njoj razmišljati, tražiti dokaze o njenom postojanju i dvije tisuće godina kasnije je njemački matematičar Cantor umro u psihijatriskoj klinici ne dokazavši postojanje beskonačnost.

Da li je beskonačnost bila prije svega drugoga?   Šta je uistinu beskonačnost?  

To je ljubav, jedinstvo poezije, matematike i filozofije, to su snena svitanja, sunčana podneva, nezaboravni sutoni, čudesne zvjezdane noći, to je život u njegovom pravom sjaju. Cantor je bio uvjeren da beskonačnost, njegov Aleph, postoji i da je kontinuiranost postojanja najveća i jedina stvarnost svakog bitka, fizikalna stvarnost ovisna o matematičkoj etici kojoj nije potrebna fizička stvarnost.

 

 

Beskonačnost je dimenzija kojoj još uvijek nismo pronašli mjeru, ona spava u našem vjerovanju u ljubav, etiku i estetiku postojanja.  

Beskonačnost je samo pojam u matematici, tvrde neki, drugi je traže u vjerovanju, treći je izražavaju ljubavnim žarom, četvrti su skeptični i ne vjeruju u nju.

A možda je beskonačnost ipak Cantorov Aleph, možda je doista obilježena tajnovitim slovom Kabbale,

nešto bez početka i kraja ili je to samo naša zamisao o toj čudesnoj dimenziji koju ne osjećamo u sebi?

A možda je to ipak božji san u kojem i mi sami cijeli svoj život svojim svijesnim postojanjem sudjelujemo?