Rusalka, ljepotom opjevana, iz vode vodom u vodu pretvorena,

vodom božjega slapa okupana, dlanovima neba dotaknuta,

u kapljici rose na latici ruže, snena i laka san o umrloj ljubavi sniva.

 

 

U očima njenim iskri jedna drevna priča
o Parnasu i izvoru muza
o zrcalu zrcaljenja srca u toj svetoj vodi,

o dobroti neba kad se nekog voli
i kako je nježna poezija suza.

Na licu žene kristali se sjaje,
zbog ljepote drage što sa vjetrom ode
u očima njenim bolna tuga traje
ta nježna i snena poezija vode.

Od njega samo sjećanje joj osta
srce tužno  što za srećom vapi
srcem srcu sreća izmrvljena
i tiha i snena poezija kapi.

 

Dlanovi neba miluju joj lice,

a njena mrtva ljubav na odru novog dana  
u zagrljaju kiše

u sjećanju nježnom

u drevnoj pjesmi vječnog oceana

tugom u vrulji suza izranja.

 

Umrla je ljubav i više je nema
nad njenim grobom jeca smiraj dana 
u njenoj kosi more pjesmom drijema
ta drevna i snena, 

srcem napisana

poezija vječnog oceana.