Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe.

Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe.

Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a
uokolo nje mrak pod
rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana i
strah u treperavom srcu.

Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce,
a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a
svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a
budili su je krici trenutka.
Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.

Na rubu svijesti začu glas istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

Herman Hesse

Oko nje mrak, a
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a
Ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog jesenjeg dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
se otvori Jakobova školjka.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu dolazeće jeseni.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno,
suho korito rijeke
progovori treptajima srca.