Kao moderni Ikarus letim ka suncu i probijam veo prostora i vremena i ulazim u treptaj oka posljednje istine. Osjećam san, fantazmagoriju dubokog Finnegans Wake snivanja, sjedinjujem se sa povjesti čovječanstva i spoznajem sve njene trenutke u ovom jednom jedinom.

 

Vidim jedninu u iskrama svjetlosti ljepote, ženskost u  Joyce- ovoj muškosti, yin koji oplemenjuje yang, vidim Leopolda Blooma i njegove metamorfoze pri lutanju Mobbot Street- om i spoznajem porijeklo života.

 

 

U tišini iza vremena, na otoku vječnoga mira, u jednom sretnom treptaju oka vidjeh drvo spoznaje koje obasjano unutarnjim suncem baca sijenke na sve strane, sjenke koje postadoše putevi ka trenutku u kojem se sjedinjuju prošlost i ovo nepostojeće sada, trenutku u kojem se samo sanja budućnost,

 

 budućnost, kolaž, slika proizašla iz razlomljenog zrcala svijeti, oštećena nepravilnim lomljenjem svijetlosti u kristalnoj prizmi postojanja.

 

 

Napustih viziju, sretna pogledah nebo i vidjeh suze svetoga Lovrijenca, treptaj oka pun zvjezdane prašine i začuh suptilne tonove melodije koji me zaustaviše u sretnom trenutku svjesnog postojanja u ljubavi.

 If Tomorrow Never Comes.

Poslušajte i vi ljepotu ovog čudesnog treptaja oka, trenutka, tog jedinog djelića vremena u kojem uistinu živimo svoj život!