Promatram sliku nazvanu "Ljubav" i "Srodne duše" i pokušavam se teleportirati u osjećanje osjećaja umjetnika u onom trenutku kada je sliku stvarao. Zavidim našoj Maji jer ona tu sliku svakodnevno gleda i neposredno osjeća njenu energiju

Teško je, doista teško, osjetiti, a još teže opisati što je mladi umjetnik tada osjećao, ali on je bojom i kistom pronašao izraz svome osjećaju.

Što je ljubav?

Tuga, žalost, sreća, svijetlost, crvena boja, vatra istinskog postojanja, lakoća postojanja, duša koja se zrcali u našim očima, osjećaj koji je pronašao izraz u djelu mladog umjetnika?

Pronađimo metaforu za Ljubav i osmislimo taj osjećaj u sebi da bih ga mogli uistinu opisati, izraziti pogledom, bojom glasa, dodirom, šapatom duše.

Naučimo se suosjećati s tim neopisivim osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi našim tijelom i našim mislima. Osluhnimo svoje misli, osluhnimo osjećaje, i oni će nas možda potsjetiti na tonove drevnih ljubavnih šansona, probudit će u nama ljepotu osjećaja koji mi često ne znamo opisati.

Poslušajmo otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznajmo udaljenost između sebe i osjećanja tog osjećaja.

Akordi naših struna skladaju simfoniju o harmoniji naše svijesti i podsvijesti, a mi dozvoljavamo našoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želimo pobjeći.

Jedna davna legenda nam kaže da u zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti, u sebi stvarati, dalje širiti i poklanjati drugima.

Narcizam je negativna konotacija ljubavi, pomislit će mnogi čitajući ovaj tekst.

   

Sada ne pišem o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću.

Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ, žeđ za ljubavi.

Krivo je vjerovanje mnogih da se on zaljubio u svoju sliku. Narcis se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše koju je iznenada prepoznao na površini vode. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina.  

Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje.

On se ne zaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio.   Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da ne uzburka površinu vode i da mu ne pomuti doživljaj slike.

Pruživši ruku u želji da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika je nestala u valovima vode. Narcis se vraćao k jezeru i ne želeći izgubiti osjećaj ljepote svoje duše, gledao je njeno zrcaljenje i ljubio njenu ljepotu nepokrećući se.  

Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same.  

 

 

Pogledajmo još jednom sliku "Ljubav".    

 

Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad plavetnilo beskraja i prelamanjem boja odaje rijeku vremena u kojoj se svi mi ogledamo.

U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira u bekraju umjetnikova sna učinit će nam se da se u njemu krije tajna početka našeg sna koji već godinama budni sanjamo, sna kojem još uvijek nismo dozvolili da nauči letjeti s našom dušom.  

Postanimo nemirni sanjari koji u ovoj čudesnoj slici naslućuju čudesnu snagu ljudskog postojanja, čudesnu snagu umjetnikova talenta kojim je on uspio tu snagu bojom i kistom pretvoriti u doživljaj ljepote postojanja.  

Iz slike će nam se nasmješiti prozirna kao kristal, od nevidljivog sunca obasjana, u zrcaljenju vremena ogledana, ljepota umjetnikove duše, njegovo osjećanje osjećaja, njegova Ljubav. Osluhnemo li začut ćemo i Eho, odjek njegova unutarnjeg glasa  u zagrljaju ljepote njegova sna.