Bila sam mu na svadbi
Slavka, svog bivšeg muža, upoznala sam na kraju srednje škole. Bio je i ostao moja najveća ljubav. Znate i sami kakve su prve ljubavi, urežu nam se u srce i obilježe nas za cijeli život. On je prije mene imao dvije djevojke, no mislim da je tek sa mnom upoznao pravu ljubav, što mi je i sam rekao. Voljeli smo se ludo, mladenački, strastveno, odmah smo znali da smo suđeni jedno drugom i da
želimo provesti život zajedno. U početku nismo imali mnogo novca, ali to nam nije bilo važno. Imali smo jedno drugo i to je sve što nam je trebalo. Prvih deset godina proletjelo nam je u trenu i bračnoj idili, no onda se ta naša velika ljubav počela topiti i nestajati. Nismo imali velikih svađa, ne mogu označiti neki trenutak kao prijeloman jer zapravo nije ni bilo nekih potresa. Dobro smo se slagali, naše obitelji su nas u svemu podržavale i nitko se nije uplitao u naš brak.
Jednostavno je zub vremena nagrizao našu sreću, toliko polako da isprva nismo ni primijetili što se događa. Korak po korak tlo pod nama tiho se urušavalo. Nakon nekog vremena nismo više imali razloga ostati zajedno, ali nam je jednako besmislena bila pomisao na razvod. Niti navike i međusobnog poštovanja bile su presnažne.
Kako je vrijeme odmicalo, činilo mi se da sve više postajemo prijatelji. Kad mi je na kraju rekao da ipak želi razvod jer se zaljubio u drugu ženu, bila sam sretna zbog njega. Nikad ga nisam prestala voljeti i njegova mi je sreća bila važna kao i moja vlastita.
Odselio se iz našeg stana, a ja sam po prvi put živjela sama. Tad su počeli moji zdravstveni problemi. Kad god bih završila u bolnici, Slavko je odmah došao k meni. Bio je uz mene tijekom svih triju operacija. Znala sam da ga, unatoč tome što više nismo zajedno, uvijek mogu nazvati i da će me njegova prisutnost smiriti.
Ja sam bila i prva kojoj je obznanio da se ženi. Odmah sam im čestitala i zabilježila datum svadbe na kalendar. Bilo mi je najnormalnije da i ja budem tamo, ali sestra i prijateljice su mislile da sam poludjela. Govorile su mi da je to što radim prava glupost i da ga već jednom zaboravim.
Nije mi bilo svejedno kad su mi to rekle, no znala sam da jednostavno ne razumiju našu povezanost i sve ono što značimo jedno drugom. Sestra mi je na kraju tutnula u ruke Danijelin broj i rekla:
- Ako se ona složi da je tvoj odlazak na Slavkovu svadbu dobra ideja, onda idi, obećavam ti da ti neću više ništa govoriti protiv toga. Ali, ako ti i ona kaže da griješiš, molim te da još jednom razmisliš o svemu.
Za razliku od svoje sestre, nisam bila sklona vidovnjacima, no ipak sam nazvala Danijelu i dogovorila termin. Kad sam joj rekla što je problem, odgovorila mi je:
- Kažete da se jako volite, no ti osjećaji koje gajite jedno za drugo nisu pozitivni, nisu zdravi, malo su «bolesni». Zar vam sve zdravstvene nedaće koje su vas snašle nisu dovoljan znak da nešto u toj priči nije kako treba?! Vi se i jeste razboljeli upravo zato što nikad niste preboljeli taj brak. Jeste li ikad pomislili da ste podsvjesno završili u bolnici kako biste ga držali uz sebe? Sve vaše bolesti posljedica su stresa i potisnutih i neizgovorenih emocija. Otvorite oči i vidjet
ćete što se događa - vi dajete secirati svoje tijelo upravo radi toga! Imate u sebi izraženu crtu samokažnjavanja, a nastavite li tako, ne želim ni pomišljati što bi se moglo dogoditi. Ljubav je vječna samo prema djeci, a partner nam može biti svatko. Vama će uvijek biti važan dio njegove prošlosti, ali u budućnost zajedno ne možete ni na koji način. I navike mogu postati pogubne. Priznajte samoj sebi
da na svadbu ne želite ići zato da biste proslavili njihovu ljubav, nego se hoćete vratiti u prošlost, obnoviti sjećanja na dan kada ste prije 15 godina vi bili djevojka u bijelom i sjedili kraj Slavka za okićenim stolom. Da, lijepa je to slika, ali ona treba ostati samo u fotoalbumu. Vi se morate trgnuti i krenuti dalje, nađite drugog muškarca, a u Slavkov život nemojte se miješati.
Njene riječi dale su mi za misliti. Shvaćala sam da ima pravo, ali tad nisam bila dovoljno jaka. Želja da odem na svadbu bila je jača od mene. Sestra me pitala što mi je savjetovala Danijela, no slagala sam joj da ju uopće nisam kontaktirala.
Kako se bližio dan svadbe, napetost u meni sve je više rasla. Bila sam svjesna istine, no nisam se još mogla nositi s njom. Mislila sam da će mi pomoći kad ih vidim vjenčane, kako će mi napokon postati jasno da on ima drugi život. No, dok sam ih gledala kako režu svadbenu tortu, srce mi je puklo od tuge. Sve mi je prošlo kroz glavu – naše vjenčanje, godine zaljubljenosti, ljubomora, ljutnja i razočaranje koje sam potiskivala, nemoć, a ponajviše spoznaja da sam sama i
tako beskrajno tužna te da nemam više što raditi tamo. Predala sam im poklon i pogledala ga još jednom sa željom da u mojim očima vidi oproštaj i sve ono što nisam imala snage izgovoriti. Nekoliko trenutaka nijemo smo se gledali. Činilo mi se da pokušavamo nešto reći jedno drugome, nešto što ne znamo kako uobličiti u riječi. Možda se varam, možda mu ti pogledi nisu ništa značili.
Prečesto mi se i prije događalo da upisujem značenje nekim stvarima koje drugi ni ne zamjećuju. Bilo kako bilo, pomislila sam, svoju sam mu poruku predala. Osjećala sam kako tugu prekriva neka neobična melankolija i pomirenost. Zatvarajući vrata sale, znala sam da zatvaram prošlost iza sebe i da krećem dalje.
Milena, 37, Osijek
Razgovarala: Katarina Brajdić
edin.kecanovic
irida
bglavac
