Devet godina ljubavi
Sve je počelo na jednoj večeri, na kojoj nas je upoznao zajednički prijatelj.
Nisam od onih cura koja pada na prvu, ali s Markom je bilo nešto sasvim drugo. Osim što je zgodan, osvojio me je svojom vedrinom; bio je komunikativna i zabavna osoba pa sam se osjećala ugodno u njegovu društvu. I tako sam, malo po malo, počela osjećati nešto više prema njemu. Prohodali smo, provodeći zajedno divne trenutke.
Marko je bio ambiciozan i htio je uspjeh u životu pa je, nakon nekog vremena, pokrenuo vlastiti posao. Kako je posla bilo s vremenom sve više, Marka sam viđala sve manje. To mi je teško padalo pa sam počela raditi za njega, samo kako bih bila što više s njim.
I tako su dani i mjeseci prolazili.
Kad sam se, jednog dana, osvrnula iza sebe, zaključila sam da je iza nas već devet zajedničkih godina. Već smo devet puta čestitali jedno drugome Novu godinu, devet puta proslavili Valentinovo i devet ljeta uživali u zagrljajima i poljupcima na sunčanom žalu otoka na kojem smo ljetovali.
Zaključila sam i kako moj biološki sat otkucava te da je vrijeme da počnemo razmišljati o zasnivanju obitelji. Kako sam bila uvjerena da je Marko ljubav moga života i moj jedini mogući partner u dobru i zlu, zanimalo me je kako će se dalje razvijati naša veza, te kad bismo se otprilike mogli vjenčati.
Zanimljivo je to da se nisam usudila o tome razgovarati s Markom; nekako sam osjećala da ne mogu, premda nisam znala razlog. Možda je to i zato jer mi nikada nije dao konkretan odgovor o našoj budućnosti. Kad god bih pokušala progovoriti o tome, on bi mi uputio svoj zavodnički osmijeh i započeo neku drugu temu.
Prošlog ljeta sam od prijateljice saznala za gospođu Danijelu. Primijetila sam i sama da se ona osjeća nekako slobodnije i opuštenije nakon razgovora s njom, koji joj je pomogao riješiti problem koji ju je pratio cijeli život. Dala mi je njezin broj telefona kako bih i ja pronašla odgovor na moja pitanja.
No, nakon telefonskoga razgovora s njom, bila sam u nedoumici. Nisam čula ono što sam htjela čuti. Gospođa Danijela mi je rekla upravo suprotno! Umjesto o našem vjenčanju i djeci, ona me je diskretno upozorila na to da ja nisam jedina žena u njegovom životu.
- Postoji još netko. - rekla je.
- Ne. - bio je moj odgovor. - U krivu ste! - rekla je ona.
Savjetovala mi je da obratim više pažnje na to gdje i kako on provodi vrijeme kada nije sa mnom. Nisam vjerovala u njene riječi, a nisam imala hrabrosti ni suočiti se s pomisli da bi to mogla biti i istina. Dok se ne dogodi nama samima, uvijek mislimo kako se takve stvari događaju drugima. Ali zašto bih ja bila iznimka? Polako se u mene počeo uvlačiti crv sumnje.
Iako dio mene nije želio saznati istinu bojeći se prekida veze, dio mene je to žarko želio. Počela sam se raspitivati kod zajedničkih prijatelja. Kod nekih od njih vidjela sam oklijevanje
na licu, da nešto znaju, ali im je očito neugodno reći. Sve mi je postalo jasno!
Spoznaja da slijedi prekid i da ostajem bez Marka kidala mi je srce. Otkrila sam da je riječ o djevojci koja radi za njega. Nisam se imala kome povjeriti i izjadati, pa sam se obratila ponovno gospođi Danijeli. Htjela sam joj reći i da je bila u pravu, mada joj ja, ovako mlada i naivna, nisam mogla povjerovati. Moram priznati i da sam se, duboko u sebi, nadala da će mi gospođa Danijela reći kako
ćemo Marko i ja izgladiti odnos i da će se sve dobro riješiti. Čak sam joj dala podatke svoje suparnice, nadajući se odgovoru kako je to nešto prolazno.
- Ona će se udati za njega i dobit će dijete. - rekla mi je gospođa Danijela.
- Ali ona nije dobra osoba. Pogriješio je u odabiru, jer ona nije žena za njega.
Ona je proračunata, iskorištava ga, pa ga čak i potkrada na poslu.
- Dok sam, u šoku, slušala Danijeline riječi, preplavili su me težina i bol, a telefonska slušalica mi je počela kliziti iz ruke, kao da je ogromna mramorna gromada, a ne komad plastike. Unatoč svemu, i dalje sam voljela Marka i htjela sam da bude sretan. Znala sam da ga neću moći zadržati, ali pomisao da će biti s onom koja ga nije zaslužila pogađala me više i od činjenice da neću ja biti ta
koja će život provesti s njim. Čak sam htjela s njim i razgovarati o tome, ali kad bih i skupila ono malo hrabrosti da nešto izustim, ne bih mogla. Vidjela sam u njegovim očima da smo se udaljili i da smo nešto što je progutala prošlost. Za njega je sada postojala samo ona, i ta nova veza. Tih dana bila sam na rubu sloma, bez atoma životne snage i volje za životom. Mislila sam da je to to, da je on taj, a sada moram skupiti snage i pozdraviti ga, reći zbogom svojim željama i svome srcu.
Dugo sam se borila sa samom sobom, razmišljala o tome trebam li ga tek tako pustiti da ode, ili bi bilo bolje da se pokušam boriti za njega. Pitala sam se postoji li mogućnost da me opet zavoli i poželi? No, način na koji je pričao o njoj - svojoj djelatnici, nije mi ostavljao nimalo mjesta da izustim ono što sam namjeravala.
Danas, kada pogledam unazad i vidim kolike sam nade polagala u nas, ne mogu vjerovati koliko sam mu vjerovala i koliko sam bila slijepa. Nije mi lako, još uvijek, ali svjesna sam koliko su mi objektivnost i savjeti koje sam dobila od gospođe Danijele pomogli da realno prihvatim situaciju. Malo po malo, postaje mi jasno da je ovako najbolje za sve nas. Ne mogu reći da je tuga nestala, ali
mogu reći da sam izabrala istinu i teži put, za koji se nadam da će me odvesti u zagrljaj iskrenijem, ljepšem i boljem životu, odnosno jednom iskrenijem i ljepšem odnosu u kojem se mogu dati bez straha i sumnji.
Kristina, 29, Zagreb
Razgovarala: Tanja Bistrić
bglavac
edin.kecanovic
