- Doživjela sam mnogo toga u životu. Sve je bilo lijepo. Ponajviše je za to bio zaslužan moj pokojni muž, koji se trudio da budem zadovoljna u životu. On je bio akademik i iza sebe ostavio mnogo istraživačkog rada, cijenjen je dan-danas i vrlo sam ponosna što sam bila u braku s takvim čovjekom. Naša djeca također su članovi akademske zajednice i s ponosom nose ime svog oca.
- Recite gospođo kako vam mogu pomoći, rekla je Danijela.
- Želim napraviti raspodjelusvega što sam stekla, svega što sam i sama naslijedila muževom smrću. Ipak, neke stvari se događaju koje mi govore da bih trebala biti pametna i oprezno sastaviti oporuku.
- Jeste li već sastavljali oporuku, pitala je Danijela.
- Ne, u tome je stvar. Dosad su stvari bile "podijeljene" usmeno. Zna se tko je što i kome je što otac namijenio, ali u zadnje vrijeme se čudnestvari događaju. Nisam više sigurna koliko su mi sinovi iskreni.
- Vaši sinovi su također doživjeli zrelost i nisu više toliko međusobno povezani, imaju neke druge interese.
- Da, i ne želim da radi toga između njih dolazi do raskola.
- Vrlo jasno vidim da vaši sinovi na oporuku čekaju već neko vrijeme. Vaš najstariji sin u tome vidi najveći interes i radi oporuke i radi vlastite stečevine spreman je uraditi i neke stvari koje ne idu u prilog drugoj braći. Vaš srednji sin je više zadubljen u svoje poslove, on bi silno želio objekt koji imate na moru i možda brod, jahtu. Najmlađi pak želi samo kuću u kojoj se vi nalazite. On bi tu jednoga dana htio dovesti obitelj.
Nisam mogla vjerovati kojom preciznosti je Danijela sve vidjela. I to da imam tri sina i način njihovoga razmišljanja. Pogodila je kao da sam joj sama već sve rekla.
- Predlažem da ih sve posjednete i razgovarate. . Trebate otvoreno razotkriti najstarijega, jer će se onda povući. On misli da se to ništa ne primijeti i da će on dobiti sve što želi i kako on to želi. Planirao je nakon vaše smrti pomalo nagovarati braću da puste određene dijelove imovine njemu. Također ga u svemu podupire i supruga, fatalna crnka koja se raduje vašoj imovini.
- Posve ste u pravu, rekla sam zapanjeno. Svima ću vas preporučiti Danijela. Vi ste sjajni. Bila sam jako zadivljena. Znala sam da mome najstarijem sinu treba malo realnosti. . Znala sam koliko je uvjeren da sam sve sam zaslužuje. On i Dijana uvijek su se držali s visoka i očekivali da im se povlađuje.
- Iskoristite predstojeće blagdane. Sve ih pozovite i iznesite detalje oporuke.
Kad je došao dan za obiteljski ručak, sve sam pripremila. Papire sam ovjerila u nekoliko primjeraka i podijelila prije nego su otišli. Svi su se odmah bacili na čitanje. jedino je najmlađi sin pitao je li dobio kuću, jer da mu se ne da čitati. Rekla sam da jest i da je dobio svoj dio očeve ušteđevine. Dijana je na to raskolačila oči i pogledala Krešimira, moga najstarijeg sina. On je naravno odmah odrješito počeo davati primjedbe jer je smatrao da zaslužuje sve. Zašto, pitala sam?
- Jer sam najstariji i zato što sam mnogo pomogao ocu.
- Pomogao si mu u poslu, za koji si bio i plaćen. Nitko od vas nikada nije zadužio mene ili vašega oca za bilo što u životu.
- Od mene i Dijane više nemoj očekivati da ćemo dolaziti. Zapamti ovaj datum. Pogrešno si napravila i to ćeš pamtiti dok si živa. Jedino je moguće da ćemo doći promijeniš li odluku i izmijeniš li oporuku. Nakon toga su oboje ustali i napustili kuću, skupa s djecom. Od tada je prošlo skoro dvije godine i još se nisu javili. Nekoliko puta sam se još čula s Danijelom.
- Ne mogu vam jamčiti da će se išta promijeniti, rekla je Danijela, Krešimir je tvrd i ne da se lako promijeniti. Dijana mu u tome "pomaže". Ipak mislim da će do promjene doći, ali trebat će mnogo godina proći da se on skroz osvijesti i odluči priznati koliko je bio u zabludi.
Dani su prolazili i na blagdanske ručkove dolazili su srednji i najmlađi sin sa svojim obiteljima. S Krešimirom su oni još bili u kontaktu, ali površnom. Jedna od nevjesta
mi je rekla kako je u gradu vidjela Dijanu i krenula joj se javiti kad je vidjela da Dijana pod ruku drži drugog muškarca. Svi smo ostali zapanjeni.
- Krešimir sve manje i manje ispunjava želje svoje Dijane, rekla je Danijela. Normalno je da je ona potražila drugoga. On nije za nju više muškarac, već mamin sin koji prihvaća stvari kako mu se kaže.
- Zašto on ne izlazi iz tog braka, pitala sam?
- Voli je gospođo Ruža. Zar vam je to neobično? Ipak, morate pustiti da on sam razriješi svoj život. Najvažnije je da ste sve pošteno podijelili, a on je dovoljno pametan da zna da ne može tako još dugo. Vaša druga dva sina s vremenom će mu čak pomoći. Možete biti mirni i spokojni.
I doista, prošlo je dvije godine. Njihov se brak skroz raspao. Sve se izvitoperilo, pričali su mi sinovi. Čak mu je i djecu ostavila. I onda smo se svi okupili za Božić kada je u pola ručka na vratima stajao Krešimir. Njegove dvije djevojčice sada su bile odrasle djevojke. Srce mi se zagrijalo od sreće kada sam ugledala svoga sina, sliku i priliku svoga oca, kako stoji na vratima. Ušao je i sjeo i nakon nekog vremena oči su mu se napunile suzama. Svi smo vidjeli koliko mu je bilo krivo. Ipak, povratka nije bilo, ali sada je bilo vremena za drugačije odnose.. Jeli smo u miru i nastavili se šaliti, pregledavati stare albume, jesti tortu. Moja djeca su pošteni ljudi, pomislila sam. Mogu ići mirno s ovoga svijeta.
Ruza 74, Zagreb
bglavac
edin.kecanovic
