Udaja u zatvoru
-Njemačku sam oduvijek doživljavala zemljom u kojoj će se ostvariti moji snovi i nade- povjerila nam je simpatična Zdenka. -O tome sam maštala još kao djevojčica, vjerojatno zato što su očevi mojih prijateljica radili u Njemačkoj i odatle im donosili lijepe haljine, lutke, šarene pernice i torbe za školu. U usporedbi s njima, ja sam bila prava Pepeljuga.
U Njemačku sam doselila i prije nego li sam se nadala. Neposredno nakon mature, pročitala sam oglas u novinama i otputovala u Munchen, u jednu hrvatsku obitelj radi čuvanja djece. Dvadeset prvi rođendan proslavila sam kao konobarica u restoranu očevog poznanika, a dvije godine nakon toga dobila posao u turističkoj agenciji. Imala sam dobru plaću, stekla prijatelje i počela izlaziti. Da bi idila bila potpuna, nedostajao mi je samo zaručnik.
Uskoro mi se ostvarila i ta želja. Te subotnje večeri izišla sam s društvom u poznatu diskoteku. Slavili smo momačku večer moga šefa. Sjedili smo za šankom, a kad se naočiti šanker nagnuo prema nama s osmijehom na licu, ostala sam bez daha. Njegove oči bile su toliko tople, nježne i duboke da mi se činilo da bih se mogla utopiti u njima. Pomislila sam -Evo ga! To je on!-
Ne znam kako bih vam to objasnila, ali jednostavno sam znala da je on čovjek mog života. On, ili nijedan drugi.
Spontano, bez razmišljanja, obratila sam mu se na hrvatskom. Odgovorio mi je s mekim dalmatinskim naglaskom. Nasmiješili smo se jedno drugome kao da smo stari saveznici koji se poznaju cijelog života. U grudima mi je zatitralo. Nekako sam znala da on osjeća isto što i ja. Naša se ljubav začela.
Postali smo nerazdvojni. Naravno, onoliko koliko su nam to poslovne obveze i ritam svakodnevnice dozvoljavali. Zajedno smo proveli sedam mjeseci. Bilo je to razdoblje toplih dodira i poljubaca, večeri provedenih u zagrljaju, intimnih razgovora i planova za budućnost. Učinio me je najsretnijom djevojkom na svijetu.
A onda se dogodila i ta noć. Iz sna me je trgnuo mobitel.
-Zdenka, to sam ja!- čula sam njegov tihi, iz nekog razloga hrapavi glas. -Ne mogu dugo razgovarati. Imam pravo na samo jedan poziv. Znaš, ja sam u policijskoj postaji. Nedužan sam. To je sve što ti mogu reći. Vidimo se uskoro. Volim te.-
Da nevolja nikada ne dolazi sama, uvjerila sam se nekoliko tjedana nakon toga. Liječnik je potvrdio moje slutnje.
-Čestitam,- rekao mi je- postat ćete majka!
Teški, tamni oblaci nadvili su se nad mojim životom. Noću sam se nemirno prevrtala po krevetu, pitajući se što da radim. Bilo je i trenutaka u kojima bi crv sumnje nadjačao moju ljubav, povjerenje i informacije kojima sam raspolagala.
-A što ako nije nevin? A što ako je s razlogom pritvoren? Što ako ja volim kriminalca?
Bilo je i trenutaka u kojima sam se osjećala kao Pale sam na svijetu; nemoćna, jadna, izgubljena, bez jasne vizije i ikakve nade.
-A što da ja radim s djetetom? Mogu li uopće sebi dozvoliti ulogu samohrane majke? Pa ja ne bih mogla tom malom biću priuštiti život kakav zaslužuje! I kako da ga uopće rodim pod ovakvim okolnostima- dok mu je otac u zatvoru?
Valjda mi je samo Proviđenje poslalo Danijelu. Nazvala sam je čim sam pročitala ispovijest njene klijentice, jednako nesretne kao što sam i ja bila. Jedva sam dočekala dan za koji smo dogovorile termin.
-Draga moja Zdenka- rekla je Danijela -ne bih se rado našla u vašoj koži. Nije vam uopće lako, jasno mi je, i duboko suosjećam s vašom nesrećom. Ali, ništa se vi ne sekirajte, sve će biti u redu. Ovo što se odvija trenutačna je situacija. Rješenje je na vidiku. Svaka noćna mora ima svoj kraj; završit će i ovo što upravo proživljavate. Vi ste jaka i snažna osoba. Sve će biti dobro. A vidim i da ćete uskoro postati majka.
-Ne znam, gospođo Danijela- osjetila sam potrebu otvoriti dušu. -Niste upoznati s mojom situacijom. Točno je da sam u drugom stanju, ali to nije tako jednostavno kako vi možda mislite.
-Ja vidim da s vašim mladićem nešto nije u redu. Ali on tome nije kriv. On je samo pijun u rukama moćnijih od sebe. Vjerujte da je nedužan.
Nakon ovih njenih riječi, nisam mogla drugo doli joj sve ispričati. Grunula sam u plač.
-Znate, ja uopće nisam sigurna... pitam se smijem li roditi dijete pod takvim okolnostima.
-Bože dragi, Zdenka, naravno da smijete. Ne samo da ćete roditi; vi nećete nikada požaliti zbog toga. Vidim i da nećete sami odgajati to dijete. Uz vas će biti i vaš mladić. On je dobar i kvalitetan čovjek. On vas voli, u to ne smijete sumnjati. Možete roditi bez straha, jer i on se jako raduje djetetu. Bit će vam dobar muž, i dobar otac. Inače, da ga kojim slučajem vidim drugačije, ja bih vam to bez razmišljanja rekla. Ne biste bila ni prva, ni posljednja koja bi čula ono što ne želi čuti. Ali, vi ćete se za nekoliko mjeseci vjenčati, a on će izići iz zatvora. Ne mogu vam reći točno kad će to biti, ali otprilike u vrijeme vašeg poroda.
Sve sam joj povjerovala, svaku riječ koju mi je rekla. Njeno proročanstvo dalo mi je snagu da prebrodim teške trenutke koji su uslijedili; gnjev roditelja, prezir braće, odbacivanje prijatelja, težinu koju sam osjećala sjedeći satima pred kompjutorom s trbuhom do zuba... Nisam dozvolila da splet nesretnih okolnosti uništi moj san. U tome mi je mnogo pomogla i Danijela. Udala sam se za Ivana bez dilema i straha. On je izašao na slobodu mjesec dana nakon rođenja naše kćerke.
Zdenka, 25, Munchen
bglavac
edin.kecanovic
