5
Upisao:
Nepostojana uzaludnost...
Danas mjenjam avatar, izranjam iz trojstva u jednotu boginje lova na mudrost, u snagu čuvarice Lunina hrama i volim ovaj dan, volim misli i sjećanja, dozvoljavam srcu da diše, ne dozvoljavam duši da potone u tugaljivim izazovima svakodnevice. Živim nepostojeću uzaludnost divnih privida koji se zrcale u očima boje sna.
Upisao:
Igra staklenim riječima...
Čuvarica Lunina hrama je jutros na mom uzglavlju ostavila sedefastu školjku. Darovala mi je ponovo ljubav kao onoga dana kada poželjeh uroniti u svijet stvarnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.
Upisao:
Dobar dan tugo...
naučih slušati tihovanje srca i muk duše. Osluhnuh jecaj nutarnje tišine i šapnuh, dobar dan tugo.
Upisao:
Bajka o bezgraničnoj ljubavi...
Zagrljaj svjetla i tmine, dodir dana i noći, sunoćavanje i svitanje, vječna mijena, ljubav ogrnuta odorom prokletstva pobijeđuje zlu kob i zagrljajem Sola i Lune izrasta nova a uvijek ista. Ljubav uvijek pobjeđuje jer ljubav je najvrednije osjećanje koje posjedujemo i koje samozatajno darujemo.
Upisao:
Skarletno slovo...
Tonovi mjesečeve sonate su spuštali san nad budnost vječnosti. San nije đavolje čudovište, on je lumin življenog života, začuh glas istine u krošnji spoznaje. Naslonih glavu na tvoje rame i utonuh ponovo u divne privide. Život je uistinu san, šapno si ljubeći skarletno slovo na mojim grudima.
Upisao:
Lapis lazuli...
eliksir, afrodizijak, lijek, azur ljubavi, aquamarinski univerzum sna.
Upisao:
Suncostaj...
Između zimske kratkodnevice i ljetne dugodnevice se dogodila ljubav. Sunce je dekliniralo ka renesansi duše. Noć onog ljetnog suncostaja iznjedrena iz sjećanja se kao misaono- osjećajna slika zrcali u svjesnosti. Pretačem je u sliku na zidu. Uranjam pogledaom u njenu dubinu i osjećam kako impresionistički psiholog umjetnikova talenta pretače sunčano zlato u kalež baršunastog sjaja.
Upisao:
Čarolija...
Luna se ušuljala lazurom noći u san i odnijela osjećanje tuge u neko drugo vrijeme. Osjetih spokoj u koridorima duše, začuh tihu glazbu davno skladane čarolije.
Upisao:
Posvećen život...
ljubav Sola i Lune, zagljaj dva božanstva...apolonizijsko- dionizijska istina sretnog bivstvovanja u ljubavi.
Upisao:
Poslanje sna...
završeno buđenjem praskozorja svjesnosti.
Upisao:
Žute dunje...
i glas umrlog prijatelja, oživjela iluzija jednog sanjara ljubavi, nas vraća u dane prvih susreta i vezuje za obale mladosti.
Upisao:
Utjelovljenje vremena...
Vrijeme leti ostavljajući otkucaje svoje nutrine kao svjetleći trag uspomena na nutarnjem nebu. U obličju bosonoge balerine, osmjehu pajaca sudbine i oluji ruža ostavlja svoje tragove u beskraju lijepih privida.
Upisao:
Ovjenčana sreća...
utkana nitima zlaćane spirale u srce, ocrtana kistom duše u sliku blaženih uspomena.
Upisao:
Ne želim znati...
želim gledati očima srca, utapljati se u toplom zlatu praskozoja i osjećati, ćutiti, sjećati se samo ljepote postojanja u božjem snu.
Upisao:
Fenomenologija percepcije ljubavi...
Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju
punom nesavršenstva
Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja... kaže Sophia de Mello Breyner Andersen ovom pjesmom. Kada u toj krhkosti svijeta pronađemo točku prividnog mira tada ljubav postaje bezglasje nutarnjeg bezgraničja. Njeno bezobličje se rastače tijelom i pretače u staničje nutarnjeg percepijenta kojim zamjećujemo njenu ljepotu, osjećamo njenu divotu, ćutimo njenu praiskonsku nedjeljivu jednotu.
Upisao:
Tuga i patnja u titrajima klavijature pijana ljubavi...
"Za ljubav je potrebna izvjesna bezazlenost. Ti je imaš. Sačuvaj je, to je dar Božji.
Ako je jednom izgubiš, nikad je više nećeš vratiti.
Rekoh: bezazlenost. Samo zavidljivci to nazivaju glupošću.
Neka te ne boli. To nije mana, to je dar Božji.
Ti znaš što ja mislim.
Čista duša, još nezaražena ni skepsom ni 'inteligencijom'.
Hajde, pij u čast bezazlenosti, gluposti i svega što uz to ide... u čast ljubavi i vjere u budućnost, u čast snova o sreći, u čast bajne gluposti izgubljenog raja."
(Tagore)
Upisao:
Otajstvo sna...
Dugo, predugo nisam sanjala, bojala sam se snova jer se u njima javljala utvara koje je krala tkivo tvog života. Tvojim ozdravljenjem je nestala iz mog dušokruga. Opet sanjam ljubičasto, sanjam lijepe snove iz kojih se često ne želim probuditi. Poslije jučerašnjeg dana punog boli i tuge noćas osjetih sakrament sna. San kao nježni porivač stvarnosti, kao svileni veo u kojem osjetih da sreću čine male stvari.
Upisao:
Otajstvo tuge...
Otišao je ne dozvolivši mi da mu kažem da su sve optužbe izrečene protiv njega, osude kojima su me hranili, bile tek izmišljotine onih koji su me branili od tugovanja zbog njegove odluke da napusti galiju u kojoj smo "sretno živjeli".
Upisao:
Sa osmijehom u suznom oku...
Objavila sam na mom blogu tekst sličan onome koji jutros objavih na magicusu. Jedina razlika je u tome da tamo nisam napisala uzrok mom vapaju "Oprosti mi pape". Dobila sam nekoliko anonimnih komentara sa pitanjem kada je umro i kada je sprovod. Shvatih da je to netko tko čita moje tekstove na ovom portalu. Da ne dođe ponovo do nagađanja i razvlačenja istine, da se slučajno ne pojavi ponovo žuta minuta i uzburka tišinu ovog portala ostavljam Ljubici i svima koje zanima ispovjest moje duše koja trenutačno grca u boli i pita se koliko krivice nosi u sebi zbog rastanka bez oproštaja.
Upisao:
I tu i tamo...
Ouroboros starogrčko ime simbola za vječno održavajuće i odvijajuće procese u prirodi. Ljubav je energija koja je iznjedrena iz velikog praska, titrajuća struna nebeskog vrtetena, nevidljiva nit nezaustavljiva u svom širenju, neuništiva u svom postojanju. Ljubav se širi prema "tamo", a to "tamo" u isto vrijeme potvrđuje i postojanje ovog "ovdje" iz kojeg ljubav izvire. Trenutak istinske spoznaje tog čudesnog osjećaja u kojem postajemo sami Ouroboros u našem osobnom prostor-vremenu. Razdaljina između "ovdje" i "tamo" je ljubav u treptaju oka, u alkemijskom vjenčanju suprotnost, u daljini koja postaje blizina, u vremenu sreće i tugovanja, u zagrljaju duše i materije. U zadnje vrijeme sam često razmišljala o ljubavi iz koje sam rođena. Ljubav je u meni titrala drugačije, oscilirala je nepoznatiom frekvencijom, objavljivala neki novi osjećaj. To nešto bezimeno se ugnjezdilo u srce i naslućivalo objavu nečeg što će uzburkati moje podmorje.
Upisao:
Oprosti mi pape...
Umro mi je tata. Otišao je ostavivši iza sebe trag zagrljaja u kojem je živio. Jus i Justicija su bili njegovo poslanje koje je svojim postojanjem pretvarao u djelo. Naučio me je osjećati pravo i živjeti pravdu. Nikada nije kažnjavao, samo je usmjeravao i osvijetljavao put kojim sam krenula u život. Naučio me je da svaki svoj grijeh sama u sebi osvjetlim, tihovanjem svjesnosti odživim i preživim. Ne traži krivca izvan sebe, on je uvijek u tebi, sama si odgovorna za svoje čine. No dogode se trenuci kada hrljamo u vlastitu propast gluhi na nutarnji glas, slijepi na nutarnje sunce. Oprosti mi pape, šapućem jer otišao je iznenada, nisam se uspjela od njega oprostiti, ali još uvijek čujem njegov glas, vidim ga kako sjedi za klavirom i prebirući po klaviaturi tiho pjevuši uspavanke.
Upisao:
O Fortuna...
Zaustavljeni u sretnom trenu vječnosti mi izgovaramo molitvu boginji koja prosipa zvjezdani prah po našim tijelima. Aureola sreće se zatvara oko nas dok nevidljivi orkestar svira Carminu Buranu i odnosi nas u davne privide, na početak priče.
Upisao:
Odiseja uspomenama...
Završi odiseju uspomenama, slijedi vjetar koji razbija oblake i propušta bogove da bdiju nad tvojim povratkom na otok sreće, rekao si tiho prisejćajući me na Homerovog junaka koji je izgubljen u bespuću legende žudio za povratkom na Itaku zelenu i smjernu.
Upisao:
Noć svile, suza i istine...
Na vjetrometrini tugaljivih uspomena pronađoh suzu noći i osjetih drhtaj njene boli. U dalekom sažviježđu Lira polarna je zvjezda nepomično bljeskala ustaljen znak postojanja i objavljivala rođenje nečeg bezimenog.
Upisao:
Uz suhozid sna...
Noć je odlazila tihanim korakom i nestajala u osvitu budnosti. Osluškivala sam glazbu nebeskih sfera u kojima se zrcalila božanska geometrija utkana u magličasto svitanje. Nježnim vrtloženjem sjećanja u kristalnoj prizmi svijesti se igra svjetla i tmine preobražavala u colorit nove spoznaje, u rapsodiju nove čulnosti.
Upisao:
Titraji ljubavi...
U drevnim vremenima mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u oblaku sunčanog praha bila su stoljeća sjedinjena u taj čudesni titraj oka...Očima zlatnim kao med, kao svjetlucavi saten koji sjedinjuje zvjezde, ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio bezglasan odgovor.
Upisao:
Bezvremeni triptihon...
U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se igrom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike.
Upisao:
Volim tvoje...
Volim tvoje dlanove kojima skidaš koprenu tuge sa moga lica i runskom abecedom ispisuješ dolazeće vrijeme na obrazima, nastavih skoro bezglasno pledoaje tvom biću.
Upisao:
Ascendent i descendent rodoslovlja...
U sedmom sudbinskom polju tog čarobnog trena, u kući rodoslovlja sjaje oči boje sna i pozivaju me pod zvjezdozor porijekla, u kaleidoskop svete krvi, u blješteće kristale trajanja.
Upisao:
Prodavačica ljubičica, ljubav, ljupkost i...
ljubičasti san ovijen mirisom lavandinih polja u buket za Ljubičicin sretan dan...
Upisao:
Aquatorij ljubavi...
Vrtloženjem srca uranjam u aquatorij ljubavi i dušom preslikavam tvoje oči na platno sjećanja, biserima oslikavam nježnosti tvojih usana, koraljima ucrtavam reljefni trag tvojih dlanova na koži uvijek gladnoj tvojih milovanja.
Upisao:
Povijest ljubavi...
U ovom trenu buđenja u snu vidim vrtnju kotača sudbine, praesenciju karme iz koje izvire rijeka vremena. Gledam središnju točku samsare, hram ljubavi sa čijeg oltara si donio ognjilo žudnji i zapalio vatru na ognjištu života, preobrazi ga u rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu okusa i baladu milovanja.
Upisao:
Ceremonija jednog oproštaja...
Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija jednog rastanka" pisana dušom Simone de Beauvoire. U tu knjigu je zgusnula deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove ragovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo.
Upisao:
Skinuh masku žalovanja...
Vidjela sam te u odori zatočenika istine koja je tragala za svojom cjelinom, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja. Osjetih ekvinocij postojanja u dvojnosti duše, ravnodnevicu između sna i zbilje, između mene i mene.
Upisao:
Odmor za umorno srce...
Biby je jučer pitala kako se osjećamo???Danas se osjećam odlično, kao da netko ulijeva Bergsonov elan vital u moje biće i on me udiže u sfere novih doživljaja, u svijet novih događanja. U ovom poletu i lepršavosti se prisjetih vremena u kojem sam osjećala strah, tugu i bol, tupo, neopisivo osjećanje koje je proždiralo energiju. Prolutah arhivom portala i pronađoh ovu pjesmu utkanu u prozni tekst o oslobađanju iz okova straha. To je bilo vrijeme tihog umiranja na vratima vremena. Preživjeh noć užasa. U praskozorju začuh glas istine. Pretoči tugu u izričaj i zavoli dan u kojem se budiš. Zakoračih pod koplja sunčeve sjetlosti, udahnuh miris novog jutrenja, osjetih odmor u umornom srcu i napisah pjesmu.
Upisao:
Tako je dobro da si tu...
Vidjeh se u zlatnom sjaju tvog pogleda. Sunce je, nestajući sa horizonta, bilo svjedokom toj nježnosti.
Upisao:
Božje oči...
Rođenje univerzuma, poezija svjetlosne dimenzije prostor- vremena, ljepota i lakoća postojanja, porijeklo života je sjedinjeno u jednoj jedinoj riječi, ljubav. Osjećanje osjećaja ljubav izranja iz, duboko u usidrenom izvorištu. Do njega sižemo slijedeći dinamiku zlaćane spirale iznjedrene iz zakona sektio divina u čijoj su se zadnjoj točki smjestile BOŽJE OČI, oči kojima vidimo i osjećamo sebe i univerzum.
Upisao:
Privid, san ili zbilja...
"Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala "Istinite priče". Slika je predstavljala zmijskog cara kako guta neku zvijer.
To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši.
Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona. Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"....
Upisao:
Ignoramus et ignorabimus...
"Da su stvari ono što mi u njima vidimo, bila bi sva istraživanja o njima, unutar znanosti, nepotrebna." Peter Sloterdijk "Kritika ciničnog uma"
Ali one to nisu i mi dalje nastavljamo tražiti rješenje uzajamnog djelovanja naše spoznaje i svijeta u kojem živimo. Svjetlosna dimezija prostor- vrijeme je jedna od tih "stvari" o kojima piše Sloterdijk u svojoj fenomenalnoj knjizi. Na kraju teksta sam stavila kratak videoprikaz četvrte dimenzije.
Upisao:
Geometrija nutarnjeg kaleidoskopa...
Ljubav je lux primus, primum mobile, izvorište kozmosa, Magna mater i Pater nous, anima i animus, ljubav je bespolno svjetlosno biće, prabiće izjedreno iz pravremena koje se udomilo u ljudskoj duši, kreator ljepote našeg postojanja u univerzumu zvukova, boja, mirisa, okusa i dodira Iz njenih skuta iznjedaren krijes postojanja je magični dvorac, prostornost duše u kojoj je geometrijski kaleidoskop osmislio svijet ljubavi, u kojoj je pješčani sat otkrio tajnu svoje protočnosti a srce igru svojih pogleda.
Upisao:
Lux primus...
"Svjetlo i svjetlost je Zoroastrov životni oganj". Philosophia, studium est sapientiae, Sapientia, universitatis est cognitio, Filozofija je učenje mudrosti. Mudrost je spoznaja Sveukupnosti. Sveukupnost svih stvari zasniva se na poretku, Rerum universitas, constat ordine. I upravo ta spoznaja sveukupnosti, ta misao cjeline naseg znanja osnovna je karakteristika svekolikog filozofskog misljenja. Stoga Petrić kaže: Philosophia ergo, lucis, luminis, admirationis, contemplationis proles est verissima, Filozofija je dakle najistinskije čedo svjetla, svijetlosti, divljenja, razmišljanja. Pa i ova svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvorište od jednog prvotnog, bezgranićnog svjetla koje Petrić nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potjeće sve, sam je bestjelesan I od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoće, pa stoga sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoća prasvjetlo....Frane Petrić
Upisao:
Ljepote colorita ljubavnih sonata...
Upitah se zbirkom pjesama odakle dolazi ljepota. Ljepota dolazi iz dubine svjesti, ljepota je rapsodija boja, ljubav, život i san. Život, ljubav i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama privida i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje, našega života, sreća i tuga, pozitivna i negativna energija naše duše. Danas se pitam kako bi u crno bijelim tonovima tih neboja uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana. Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti.
Upisao:
Neutrino, tkivo duše svijeta?
Duša svijeta, svjetlosni zagrljaj neba, taj tajnoviti, čudesni izvor života, iz kojeg su izrasla, samo naizgled čvrsta nebeska tijela, ta, zbog ljudskog neznanja, u naizgled čvrstoj materiji zarobljena vječna božja energija, čezne za čovjekom koji će jednog dana sebe i nju osloboditi iz okova neznanja.
Upisao:
U spomenku sna...
U vrlogu života, u zagrljaju duše i tijela, u sanjivosti nježne budnosti, u srcu vječnih sanjara se krije žiža ljubavi, srž bitka, izvorište sreće. U ovom jutrnju osjetih miris odasanjanih snova, rapsodiju boja dolazeće jeseni i ljepotu postojanja u ružičnjaku sna.
Upisao:
Na vratima uma...
Razina djelovanja iza vrata uma, uzvišenost duše u sferu obrazovanja, treptaj oka čudesnog vrača koji se zrcali u očima našeg unutarnjeg promatrača. Ujednjenje naučenog i originalnost razuma, iskrenje znatiželje i čuđenja, bljesak spoznaje, čini rađanje ideja, pali tajnovite zvjezde na Platonovom nebu. Čovjek u čovjeku, razum u čovjeku kroči stazom ka savršenstvu, pričinja mu se da iz trenutka u trenutak djeluje bolje i bolje, pročitano, naučeno, zapamćeno pretvara u dijelo i time dokazuje napisanu riječ.
Upisao:
Kroz sitnozor uma...
Titra sveto svijetlo pred očima duše i vodi je putevima snova. Ouspensky svojom teorijom joj šapuće o četiri tijela i ljudskog bića snaga sve granice briše, božjim snom zagrljena u zagrljaju snenom duša naša bdije, čudesno nevidljiva svjetlost srcem srcu o ljubavi piše. Zvjezdano je tijelo, Božjom iskrom okrunjeno, alfa, omega, aleph i kabala sveta, vječna vrtnja neba. Sjedinjenje, pobratimsvo duša u jednoti svijeta, u svemiru snenom tek uzdahom neba i izdahom duše sjedinjeno. Tijela naša u samsari traju u tom čudesno nevidljiviom sjaju. Iskri život sneni snatreći ljepotu u uzročnom tijelu suncem obasjani ciljevi nas mame, sjećanja nas zovu, uspomene davne u treptaju oka svjedoče nam našega života dobrotu. Duševno je tijelo dušom osmišljeno. Ouspensky šapće, slušaj treptaj snova u njima se krije glas drevnih pradjedova. Misao je tvoja iz njihovih duša u tvoju dušu sjedinjena, otvori okna njena, ona treba sunce, tebe ona treba da beskrajem zvjezdanoga neba sa zvijezdanim tijelom sjedinjena, uzročnim oplemenjena osjećaje, te plodove življena života, u sedefu srca u bisere pretvara. Fizičko je tijelo umjetničko djelo, priroda je pobijedila prirodu u sebi. Etera, boginja života eteričnom ga ljepotom od etera odvaja. Sofija je materiji udahnula dušu i svjetlosnim ga zagrljajem sa vječnosti spaja. Ouspensky šapće o četiri tijela, četiri nevidljiva svijeta u svjetlosnom zagrljaju neba, svijetlo nad svijetlima zrcali se dušom tom čudesnom misterijom neba.
Upisao:
Budi tu...
Čuvarica Lunina hrama nježno budi sjećanja u meni. Uzdrhtala garda vjekuje na vratima palače snova. Zaustavlja me u sretnom trenutku postojanja i smiješeći se očekuje loziku za prolaz u svijet divnih privida. Tada šapnem tvoje ime i dveri ljepote se otvaraju.
Upisao:
Kroz sitnozor duše...
"Bijela kula" je niz priča koje je dječak Igor pričao svojoj majci dok je bio teško bolestan. Priče je zapisivala i snimala, te priredila dječakova majka, spisateljica Vesna Krmpotić. Ovo je knjiga u kojoj progovara dijete, ali namijenjena je svoj djeci i svim odraslima, podsjećajući nas da otkrijemo dijete u sebi, onaj dio nas koji je najbliži našem duhovnom biću i koji nas može usmjeriti ka nekim ključnim odgovorima o pitanju naše egzistencije.
Upisao:
Dijalog sa Anđelom čuvarom...
Anđeo čuvar dobija ljudske oblike i ja ga promatram u izlozima, smiješi mi se stojeći uz cestu, maše mi lebdeći na uličnim svjetiljkama. Sav u bijelom, zlatne kose i krila, svira mi na harfi simfoniju univerzuma i poziva me u svoj svijet. Čini mi se da se nalazim na mostu između znanja i vjerovanja.
Upisao:
comedia dell arte...
Bila je to Comedia dell arte u kojoj sam odigrala ulogu statiste u spletkarenju sudbinama. Ulovljena u mrežu jedne siluete odigrala sam tugaljivi performans jedog djelića života. Kada je predstava završila osjetih slobodu i pomislih sretan kraj jedne iluzije. Pomislih...???
5
