Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi misli, osjećanja i osjećaje, kako nastaje ovo umno u nama. Oni koji nauče gledati "srcem" i slušati "dušom" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.
"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Dr. Wilder Penfield
Smjestivši se unutar kostiju glave, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli oblikujući našu svjesnost, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, pa stvarajući spoznaju stvarnosti, širi univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali mi smo svjesni da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni svemira, ni mozga, ni univerzuma uma.
Ljudski mozak je Empirej, Elizejske poljanje pune pupoljaka koje oplemenjuju i oplođuju lepršavi leptiri. U njemu raste drvo znanja u čijoj krošnji dozrijevaju plodovi spoznaje, u njoj se gnjezde rajske ptice, bijele golubice koje raznose poruke i objavljuju svitanja novih spoznaja. Na njegovom nebu iskre zvjezde obznanjujući rađanje ideja. Pučina jezera sreće, spokoja i mira, oči božje zrcale sjaj nutarnjeg sunca i mjeseca, prelamaju zrake nutarnje svjetlosti u colorit zbilje.
Stvarajući našu stvarnost, naše misaono- osjetilno- osjećajno "Ja", maloga princa u nama, mozak je otvorio vrata tajnovitoj javi, istinskom postojanju na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda.
Iz zagrljaja duše i materije je izrastao ljudski mozak, nanograd sanja, odeon želja, čežnji i spoznaje, tajanstvena arena izgrađena iz svilenkastih niti iznjedrenih iz titraja neurona, leptira naše svijesti. Rapsod u njemu sklada rapsodiju boja našeg bezvremenog svijeta, dirigira orkestrom nutarnjeg neba, piše uvijek nove note koje se pretaču u nove melodije. Iz dubine te kozmičke cjeline izranjaju čudesne slike pune zvukova, mirisa i okusa. Na obroncima njegovog djelovanja širi se miris tamjana, mirta njedri melem kojim dušu hrani, a zlaćani prah drevnog vjerovanja sjedinjuje ples pjeska i pjene u šapat tjelesnosti, u zagrljaj pjevajućih organa. U odeonu sanja, na vrhu svjetlosne planine orkestar unutarnjeg neba rapsodiju o buđenju svijesti sklada. Simfonija mirišljavih struna titra utjelovljenim umom i dokazuje da mozak, to najčudesnije božje djelo, vječno bdije nad čovjekovim tijelom, pjevuši svjetlosnom muzikom o onome što ga boli, ukazuje na ono što ga vrijeđa, smiješi se onome što tijelo voli, sjedinjuje ga sa beskrajem nebeske cjeline, budi u njemu zatomljene vrline. Dirigent tog nebeskog orkestra u čovjeku bdije, vječnu odu životu neumorno svira i svaki djelić, svaki atom svaku strunu tjelesnosti spoznajom dira. Mozak djeluje, sjedinjuje zvuke pjevajućih organa, usklađuje osjećanja tvoja, njihova i moja, on titra, pleše leptirastim plesom u zagrljaju duginih boja.
http://umijece-pokreta.blogspot.com
https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=3991
bglavac
edin.kecanovic
