Sjetimo se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom. Pokušajmo  naučiti slušati drugačije, pokušajmo probuditi sinesteziju u svojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti. Tada čujemo kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i mi čujemo plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećamo lakoću koraka. Kinetička energija u nama je obojena duginim bojama. Pokušajmo slušati boje. Svijesnim uključivanjem osjetila vida možemo čuti zvukove onog inače nečujnog u nama. Naša aura je puna boja koje tada čujemo i ritam naših koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčimo po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavamo hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujemo boje u sebi i prisjećamo se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom". Ritam naših koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i doista pretvara naš hod u ples na asfaltu. Tada nam odjenom postaje jasno da smo po zakonima prirode izrasli u čovjeka, to čudesno svijesno živo biće biće koje u sebi nosi cijeli svijet. Kao u kaleidoskopu u nama titra energija snagom spiralne dinamike i potvrđuju se zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza, mi postajemo svijesni našeg postojanju u Božjem snu i osjećamo da je cjelina više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.

Zasjajilo je jutro u kojem izronih iz opne mogućega i uronih u svijet neizračunjive mogućnosti nemogućega. Bio je to treptaj maglovtog sjećanja u kojem se zrcalila cijela kozmologija rodoslovlja. Osjetih vrtloženje planeta. Jurnjava od uzburkanog Levanta ka West pointu smirenja. Na njenoj ekliptici oćutih toplinu juga i hladnoću sjevera, doživjeh katarzu duše, pokoru tijela i iza suhozida svijesti uskrsnuće srca. Odživjeh cijeli jedan dan kao vječnost. Istrgnuta iz tkiva aktusa purusa zaplesah spiralni ples snagom nutarnjeg vretena, prođoh kroz crnu rupu i nađoh se u dalekoj galaksiji svemirskih uspomena. Vidjeh Danteovog orla koji mi je darovao Empirejsku ružu i pozvao me na lutunje krugovima iluzija. U kovitlanju sfera osjetih tijelo lagano kao pahuljicu snijega istrgnutu iz zimske idile davnih privida. Postadoh kristal u kojem se prelama sunčeva svjetlost i ovija me nepostojećim bojama. Začuh poznate tonove Bachovih sonata koje su izrasle iz matematičke etike kozmosa, do, re, mi, fa...rapsodija boja se sjedinjuje sa tonovima nutarnjih zvukova. Shvatih da sam žudnjom za istinom uspjela, na izgled, nemoguće učiniti mogućim. Osluškujem titraje mojih boja, ritam mojih pokreta se mijenja i na izvorišu svjesnosti plavetnilom ozvučena rapsodija određuje kakvoću i obim mojih pokreta i preobražava ih u ples sa zvjezdama.  

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Kinetička energija" str. 147.

http://umijece-pokreta.blogspot.com  

https://www.magicus.info/pr2.php?id=29094