Fenomenologija svijesti je filozofska disciplina koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji, znanost koja nas poziva na sudjelovanje u spiralnoj dinamici svijesti. Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi koračamo direktnim putem do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo.

Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i traženja definicije, da me boli.
Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo:
bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po kostima, jednostavno rečeno, boli me.
Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša Qualia, to je najstarije svjetlo našeg unutarnjeg svemira.
Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj tjelesnog stanja u kojem se nalazi o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje izgubljenog vremena".
Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa. Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje svjetlosni most, veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom. Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar organizma u kojem nastaje.

Oči umiru posljednje, u njima se prelama život u smrt, one zatvaraju brevijar života ispisan slovima srca i otvaraju prvu stranicu knjige onostranosti. Nazvane majkom rastojanja one u sebi kriju daljine, visine, širine i dubine odživljene prošlosti, neizrecive stvarnosti i nedohvatljive  budućnosti. U njima je utjelovljena zakletva prostornosti, osmislena neizračunjivost vremenosti, oživljena nedodirljivost svetosti i otajstva trena u kojem se ponavlja ekvinocij vječnosti ostvarujući harmoniju između misli i osjećanja, sklad između sna i budnosti. U dubini tvog ćilibarskog pogleda sam vidjela tu igru svjetlosti i tmine, oćutila tjelesnu bol, doživjela ples života i smrti. U erupciji tvoje nutrine naslutih eksploziju vulkana, promatrah kako se ruše Pompeji, kako se lava prelijeva tvojim tijelom i  pretvara djeliće tvoje nutrine u okamenjene svjedoke te davne tragedije. Vizualizirina slika boli se ogledala u dubini tvojih očiju i preslikavala u mojoj duši, ali kakvoću tvoga osjećanja nisam mogla doživjeti. Šapnula sam ti, odživi bol, pusti je da do kraja razotkrije svoje obličje, da zapleše svoj krabuljni ples na slavlju tvojih osjetila. Sjaj u tvojim očima je tamnio. Bojala sam se trena tvog buđenja. Tišina, odurna šutnja u kojoj se odigravala drama života, tihovanje umirućeg stanićja pod pepelom sudbina. Tražila sam uzrok prokletsvu koje je širilo svoje moći nad ovitkom sreće. Nije bilo prokletstvo, bio je dobar omen koji nam je objavio promjene. Promatrala sam tvoje spuštene vjeđe i nadala se spasenju. Blaženstvo srcozorja se dogodilo. Raskrinkao si nepozvanog gosta, ogolio si njegovo zakrabuljeno biće, bacio mu rukavicu u lice i pobijedio. Otvorio si oči, sjaj toploga zlata u dubini tvog pogleda je objavio kraj tihog umiranja. Noćas sam uistinu razumio Prousta i njegov straha od prestanka vremena, šapnuo si smješeći se.      

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Svijest o boli" str. 167.

 http://o-boli.blogspot.com