Bila sam Heremit u pustinji svijesti, bila sam žedna na vrulji vode koja je dolazila iz sjećanja, bila sam gladna snova koji su nestali u pješčanoj oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara koji me je vodio kroz nanose vihora sudbine. Osjećala sam se kao mali Calimero koji je vrištao u vjetar to je nepravda, ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja. Skupljala sam znamenje prohujalih godina i slagala nisku od bisera koju darovah ciganki koja mi je iz kristalne kugle proricala budućnost.

Susrela sam je na sajmištu taština, u kaosu izmješanih osjećaja, u metežu žudnji i čežnji. Prišla mi je nevjerovatnom sigurnošću žene koja vidi tuđu dušu i zagledala se u kristalnu kuglu koju je držala na dlanu. Nalaziš se raskrižju života, tražiš stazu ka novom svitanju, reče mi gledajući me direktno u oči. Odšutjeh tišinom nutarnje boli. Spustila je pogled ka kugli i vidjela jantarni sjaj u očima koje su još daleko, smiješila se čekajući da joj kažem nešto o sebi. Šutnjom joj rekoh sve. Tvoja bivša ljubav sjedi pod zvjezdanim nebom i gleda u daljinu. Pogledah u kuglu ali za mene je ona bila samo kristalna praznina bez nutrine, praznina u kojoj se zrcalilo moje tužno lice.  Vješta proročica je ulovila moj pogled i nastavila. Njegove oči sjaje kao dva smaragda u noći, pišeš mu pjesme, stihove pune olujnog neba od kojeg kradeš mjesečev sjaj i daruješ ga prohujalom vremenu. Osmijehom joj otkrih da je dodirnula žižu boli. U knjizi tvojega života stoji neispisana stranica sa znakom purpurnog svitanja u naručju očiju boje ćilibara. Uzdahnula sam i u tom trenu vidjeh oči boje sna, oči dječaka kojeg sam susretala u snovima. Blaženstvo na tvom licu mi govori da se u kugli vrtloži tvoja sudbina puna uspona i padova, trnoviti put ka pronaleženju izvorišta ljepote, nastavi proročica svoju priču. Prolazit ćeš kroz scilu i haribdu, kroz moreuze i crne vjetrove sudbine, kroz sukobe prava i pravde. Vodit ćeš duge nutarnje dijaloge sa svojim osjećanjima, ali na kraju ćeš bez Diogenezove svijeće pronaći čovjeka, završi ciganka filozofski svoje poslanje. Vrijeme je prolazilo, imala sam osjećaj da očekujem Godota, a onda se neočekivano dogodilo ono žuđeno. U jednom sutonu, dok sam se igrala sa staklenim perlama života, vidjeh dva jantara puna kristalnog sjaja. U njima se zrcalio moj nedosanjani san. Cigankino proročanstvo se ostvarilo.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Misaoni dijalog" str. 175.   

http://umijece-vremena.blogspot.com