Vraćam se u vrijeme koje nazvah oluja ruža, vrijeme u kojem sam osjećaje pretakala u pjesme neznajući da na taj način vodim dijalog sa nutrinom.

 

Ako si pronašao tišinu zrelosti, ako si posadio čemprese u dolinama gdje su rasli naši nemiri i krenuo meni nepoznatom stazom neke nove sreće, tvoje sreće, tvoja sreća će biti obala mojih snova, a moja ljubav sunce nad čempresima, toplina uspomena. Ako si drugačiji od mene nemoj se više okretati, moje ruke su još uvijek ispružene, mogle bi biti kočnica tvojim željama.

Govorila sam jezikom duše dok je srce krvarilo tugom. Nisam razumjevala titraje koji su dolazili iz dubine postojanja, iz sante leda koja se njihala u podmorju svjesnosti. Oproštaj je bio bolan, ali neminovan. Srca nam više nisu gorila u očima, bili smo tek snuždena djeca koja su odbacivala razbijenu igračku. Krabuljna noć je bila svjedok našim suzama koje su se pretvarale u kristalne cvjetove na paleti izgubljenog svijeta. Stajali smo na hridi naših nedosanjanih snova, a iza nas su ostale staze koje više nisu nikamo vodile. More žudnji je hučalo dolazećom olujom, pjenila je utroba neproživljenih  godina, slijevala se u tužne  nemire koji su se pretakali u tminu tihog umiranja.

Decembar je otkucavao, na nekom skrivenom tornju, zaborav. Olovno nebo je sakrilo ljepotu i azurne uspomene, vjetar je skupljao sve prošla ljeta u urnu ljubavi i sakrio je u bjelini snijega da sanja svoj vječni san. Znali smo da kada odzvoni svanuće i procvijetaju kukurjeci nitko se više neće sjećati satova samoće i iščezlog cvijeća.  

Krenuli smo svako u svoje baršunasto nebo da izmislimo neko novo vrijeme koje više neće biti dio nas. Lutala sam svjetlosnom dimenzijom prostor- vremena i tražila razlog nerazumjevanja tugaljivih osjećaja koji su me, kao tamne sjenke, pratile. Tada se susretoh sa knjigom Hans Georga Gadamera u kojoj on razlaže uzroke nerazumjevanja sebe samog i svijeta u kojem živi. Pročitah knjigu. Pokušah pročitano pretvoriti u djelo. Postavlja sam si pitanja da bih u sebi na njih pronašla odgovore. I pronašla sam ih. Ljubav je uistinu najvjernija zvijezda vodilja ka samospoznaji.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Hermeneutika" str, 23.

http://umijece-pokreta.blogspot.com