Picasso je u jednom intervju rekao:

"Ja sam davno prestao preslikavati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči kojima vidim ono što i drugi vide".

Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara  me potakla na razmišljanje o metaforama i obnavljanju misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim.

 

 

U kristalnom srcu života se prelama sjaj toploga zlata i pretače u misaonu sliku sreće. stojimo kao na pješčanoj plaži i gledamo kako jedna zvijezda padalica kreće prema nama. Danas je kraj svijeta, šapnuo si sjetno. Kako znaš, upitah tiho. Pročanstvo iznjedreno iz nebeskog kalendara, govoriš očima koje promatraju zvjezdanu stazu koja se iz beskaraja spušta k nama. Pogledah u titrajuću geometriju vremena i vidjeh ljepotu. Umire samo što je lijepo, pomislih. Tvoje bezglasje mi odgovara poezijom suza. Mi čujemo misli. Ne draga moja to su osjećanja. Voliš li me? isprobah tvoju ideju. Volim zvijezdu u tvojim očima koja mi prilazi sve bliže i bliže, čujnost je postajala rapsodija purpurnog beskraja koje se zrcalilo u oceanu sna. Tvoje tijelo se mijenja, postaješ sličan Picassovom razbijenom lutku. A tvoje lice slići njegovoj Dori Maar.

 

U jednom času nepostojanja vidjeh Picassovu Guernicu i Doru Maar kako drži svjetiljku. A ti si stajao pored mene i gubio se istovremeno u vrtlogu nemogućeg što je istovremeno postajalo moguće. Zaustavljeni u trenu nestajanja i postajanja vidjesmo kako se ruše planine, kako bujaju i poniru rijeke, kako se mrve hridi i kako izrasta pejsaž pun nepoznatih miris i boja. Na obzoru se ukazao grad i sunce koje se provlačilo kroz kristale njegove kuple. Oživjela Campanellina utopija se rađala pred našim očoma. U koje li smo vrijeme ušli, pomislih. U vrijeme blaženog postojanja, odgovrio si mi glasom vjetra koji se uvlačio u naša tijela i oživljavao svijest o njemu. Napustili smo iluziju u kojoj smo predugo postojali. Privid se objavljivao muzikom nebeskih sfera i bljeskanjem kristala iz kojih je izranjao novi život. Na kojoj strani svijeta smo se probudili? Ovdje nema strana svijeta, začuh glas sa početka priče. Jesmo li dospjeli u Empirej? Dospjeli ste tamo gdje ste uvijek bili samo toga niste bili svjesni. Glas se gubio u slici ukazanja koja se zrcalila u tvojim očima. Osjetih snagu tog nestajućeg šapata u staničju tijela koje je ponovo dobivalo dobro poznati oblik. Ti si stajao pored mene i zagrljajem me poveo na ples sa zvijezdama.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Svijest o tijelu" str. 85 

http://svijest-o-tijelu.blogspot.com 

http://umijece-vremena.blogspot.com