Srce titra ustaljenim ritmom buđenja. Još je rano, prerano za sunčev sjaj. Na Levantu Danica objavljuje praskozorje, u krošnji starog kestena ševa cvrkuće zornicu, a zidna ura otkucava protočnost vremena. Čutim nagomilavanje misli pretočenih iz noćašnjeg sna u kalež budnosti. Vrije krv i proključale kapljice pretvara u riječi kojima ne znam porijeklo, ne osjećam im značenje. Slažem ovu rečenicu mirisom zalutalim u moje sjećanje, okusom izronjenim iz dubine pamćenja, opipom utkanim u uspomene, melodijom zatvorenom u onaj dio mene koji se šulja iza misli. Život tako jednostavan i lijep se slijeva u štivo, u ovaj tekst kojem pokušavam darovati rapsodiju boja iznjedrenu iz prelamanja nutarnje svjetlosti u prizmi svjesnosti. Promatram zaslon lampe na radnom stolu i vidim zalutalu noćnu leptiricu kako tone u san. Ona je noćas čuvala san, stražarila je nad tišinom odaje u kojoj se odigravala nenapisana bajka, slikopis otrgnut iz galerije osjećajnih slika. Pokušavam se prisjetiti snene ljepote koja je nestajala nastajenjem budnosti. Zaustavljam misao, uranjam u ono veliko ništa, u konture koje u sebi kriju tkivo lijepih privida. Pitam se od čega su satkani snovi, koje niti tkaju mrežu čuvarice snova, čija ruka kukiča tu tajanstvenu čipku koja me omata u noćima kao što je bila ova. Kao da je osjetila moju znatiželju leptirica se budi slijeće na tipkovnicu. Skoro prozirna slići balerini koja tonove drevne melodije pretvara u vidljivu sliku. Leprša od slova do slova, vršcima prstiju slijedim njen let. Ispisala je riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta, riječ koja zrcali mnogoprotežnost ljepote, riječ koja u svim jezicima znači isto, riječ koja je prožeta najtankoćutnijim misima, nepostojećim bojama, suptilnim zvucima, slatkim okusima. To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove, liječi duševne boli, vida tjelesne rane, riječ izgovorena prije početka početaka, utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama, pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima. Promatram let leptirice koja dobija konture plesaćice u igri svjetla i sjene. Osluškujem Ravelov Bolero i povljam riječ. Izgovaram slovo po slovo, slijevam ih u cjelinu, rastačem u kapljice mirisa, razlijevam u aquarel nutarnjih boja, razbijam u tonove vječne melodije i osjećam njenu snagu. Imaginarana balerina je sletila na zaslon lampe kao da mi želi šapnuti da ljubav u sebi krije  snagu svjetla nad svjetlima, da je ona aktus purus, praiskra koja se krije u svakom čovjeku. Slušam Ravelovo remek djelo, promatram iz njega iznjedren ples, osjećam sinesteziju osjetila, ćutim kako se jedno za drugim uključuju i sjedinjuju u titraje nutarnjeg orkestra. Dveri duše se otvaraju, odaja tišine se puni bezrječjem tankoćutnosti, a ritam, to načelo vremena, ostaje uvijek isti. Stanićje slijedi ritam i pleše ples buđenja svijesti o tijelu. Predstava koju doživjeh je Ravelov san o zagrljaju djelića u cjelinu postojanja. Ljubav se slijeva nutrinom i dodiruje stanićje i sjedinjuje ga u budnost tijela koje voli dan u kojem se budi, koje voli misli i sjećanja i poziva srce na ples sa zvjezdama nutarnjeg neba. Zagrljaj svjetlosti i sjena se nastavlja. Pred mojim nutarnjim očima sviće praskozorje svijesti i srećozorje sna koji budna sanjam.

 

 

Promatram skicu Leonarda da Vincia koji je imaginarnim pokretom čovjeka u kružnici učinio matematički nemoguće, kvadrirao je kružnicu. U svakom čovjeku postoji zatomljeni plesač, je misao oca klasičnog baleta, Rudolfa Labana koji je pokretom oživio ljudsku auru i pretvorio ju u ikosaeder pun boja i mirisa, u dinamosferu koju čovjek svojim pokretima širi i sjedinjuje sa univerzumom.  

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje, "Svijest o tijelu", str, 85.

 

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=59256