4
Upisao:
Znanje je tek sjećanje...
Znanje je samo sjećanje ljepta postojanja, osjećanje osjećaja ljubav, ta vrhovna svećenica sreće ljubav, to čudesno znanje za koje nisu uvijek potrebna osjetila.
Upisao:
Došao je...
Došao je toga dana
čela punog osmjeha
i uzdrmao oklope
njenog nepovjerenja.
Upisao:
Cesarica sreće...
Čuvarica Lunina hrama je doletjela na moj dlan sa crvenom ružom u kljunu. Bila je utjelovljenje golubice mira, cesarice sreće, ljubav rođena iz zagrljaja pjeska i pjene, izronjena sa oceanskog dna na pješčani žal između vremena i prostora.
Upisao:
Tko sam? Što sam?...
Pričali su mi o drami rođenja, o trenutku sreće kada plačem pobijedih smrt i uđoh u život pozdravljena suzama radosnicama i poljubcem majke, dodirom koji, čini mi se, još uvijek pamtim. Još uvijek osjećam u sebi one lepršave osjećaje u kojima sam odrastala i postajala nestašan leptirić koji je letio rajskim poljana djetinjstva. A danas desetljeća kasnije se pitam: Što sam, tko sam ja? Odgovor pronalazim u izričaju čudesne pjesnikinje trenutka.
Upisao:
U izlogu snova...
Morfeus me poziva na putovanje putevima nevidljih struna na kojima čujem korake boginje, čuvarice Lunina hrama u kojem odsanjah djetinjstvo i mladost.
Upisao:
Okovana uspomenama...
Hermes Trismegistus. Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje Tabula smaragdina. Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline.
Upisao:
Svetost svjetočulnost...
Na početku bijaše riječ. Bezglasno bezriječje vječnosti postaje dodir kojim milujemo kožu iznutra. Riječ do riječi zgusnute u lahor ljubavi sjedinjuju četiri strane svijeta u ovu našu jedinu, u utopiju mnogoprotežnosti, u suglasje bezglasja, u peto godišnje doba u kojem trajemo titrajući na krilima vječnosti.
Upisao:
Anatomija ljudske destruktivnosti...
Među redovima davno ispisanih misli pronađoh vrulju u koju se slijevaju ponornice nutrine. Negativnost osjećanja osjećaja je zapisana u šifri rodoslovlja, širi se kao zločudni virus i truje trenutke sreće. Zaustavih isticanje sumnje sa izvora neznanja, uzdignuh se iznad destruktivne bujice samosažaljenja i uronih u ocean vječnosti.
Upisao:
Vanitas vanitatum et omnia vanitas...
Taština nad taštinama, praznina je pokazala svoje pravo lice. U teatru potlačenih osjećaja gledam prazninu kako se, ogrnuta koprenom licemjerstva, udaljava iz mog dušokruga.
Upisao:
Rodio se svemir...
Stvarnost je napukla u bezvremenost i beskonačnost trajanja, rodio se svemir. Velika kristalna kugla bez početka i kraja je dobila sadržaj, dobila je dušu i snove. Nedoglednim beskrajem su se jedno za drugim palila kandila i kao tiffanijeva stakalca pozdravljala rađanje i umiranje života.
Upisao:
Geometrija novog jutrenja...
Opora slatkoča uzbuđuje nutrinu i sjedinjuje nas sa bogovima koji nam udahnuše duše. Iz daljine nas dodiruju tonovi pjesme o pokori. Melodija titra strunama mnogoprotežnosti, a mi slušamo riječi koje govore o umiranju zvjezda, tugaljivost stiha i pjesma se razbija o hrid našeg postojanja.
Upisao:
Zrcalni neuroni...
su poetično nazvani leptirićima u našoj glavi.
“…zrcalni neuroni će napraviti za psihologiju, što je DNA napravila za biologiju: pružit će zajednički okvir, i pomoći će u objašnjavanju čitavog niza umnih sposobnosti, koje su do sada ostale tajanstvene i nedostupne pokusima. Oni su veliki korak naprijed u evoluciji mozga primata.” V.S. Ramachandran
Upisao:
U zavjetrini sna...
Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi one drevne nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu ove čarobne noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti.
Upisao:
Možda...
"Možda mi vjeruje, a možda ne.
Možda se mogu udati za njega, a možda ne.
Možda bi vjetar prerije,
Možda bi morska bura,
Možda bi neko negdje mogao znati.
Prisloniću mu glavu na rame
Pa kad me upita ja ću mu reći da,
Možda."
Carl Sandberg
Upisao:
Blagoriječje vječnosti...
Blagorječje vječnosti, bezvremena poezija, legende koje nas opijaju nektarom, tajnovitim pićem bogova u koje se mogu mješati magije, čarolije ljubavnog doživljaja.
Upisao:
Personifikacija tuge...
Bilo je to davno, u vremenu koje nazivam olujom ruža. Tek sam počela raditi i susretati ljudske sudbine, tek samo počela osjećati kako nutrina ima svoj izričaj u fizici tijela. Na rondou želja i sanja sretoh čovjeka koji je skijajući se povrijedio koljeno. Da, boljelo je, ali u njegovim očima se zrcalila tuga koja je odavala i duševnu bol. Rođen u vihoru rata ostao je bez roditelja, doma i rodnog lista. Imao je samo broj pod kojim je upisan u domu za siročad, broj po kojem su mu darovali dan rođendana. Koljeno smo brzo zaliječili, a iz tog susreta se razvilo prijateljstvo koje traje već desetljećima. Uz njega naučih osjećati istinsku tugu u tuđim očima, njemu posvetih jednu od pjesama u zbirci "Odakle dolazi ljepota", zbirci u kojoj se krije moje osjećanje osjećaja tuge zbog jednog davnog rastanka.
Upisao:
Nimbus sna...
Čarobnjak na vratima sjećanja, čuvar lijepih uspomena razgrnu nevidljivo platno na kojem se zrcalio onaj trenutaku u kojem se utopih u tvom pogledu, onaj treptaj oka u kojem zalutah u okrilje tvoga sna. To je bio početak iscrtavanja kolopleta naše zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju duše.
Upisao:
Delirij blaženstva...
Čaša u tvojoj ruci blješti zlaćanom bojom u koju se slijeva zvjezdani prah i srebro mjeseca, prošlost univerzuma se pretače u ovaj gutljaj ljepote i krijepi budnost ljepotom privida. U deliriju blaženstva spoznajemo istnu.
Upisao:
Kerber nutrine...
U nama postoje dva vuka. Dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i vuk stranac koji stražari na vratima srca, kao Kerber na ulazu u Had i brani nam ulaz u dubinu duše i onemogućava da spoznamo sami sebe, svoje strahove i damo im oblik, miris, okus i boju.
Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i izvedimo ga pod koplja dnevne svjetlosti jer tek u sukobu sa tom zvijeri u nama samima, tek kada joj oduzmemo snagu možemo osjetiti kako je bespomoćno biće u kojem prebivaju stanja naše duše.
Upisao:
Tajna vječnosti...
Velika srebrena lopta zapletena u mreži čuvarice snova zapali krijesnice i razbi tminu zaborava...probuđena milovanjem svjetla osjetih uspomene...vidjeh tvoje oči i zakoračih u san.
Upisao:
Suza na licu uspomene...
Dogodilo sa da bi se dogodilo novo doba, da bi se dogodila spoznaja, da bi se dogodilo oslobođenje duša izgubljenih u obsjeni, u paralelnim univerzumima bez mogućnosti zrcaljenja jedne u drugoj. Dogodilo se na obroncima dva različita horizonta, na margini različitih svjetova, u pogledima koji otkriše dvije različite stvarnosti. U suzi na licu uspomene se zrcale ugoda i neugoda, oprost i osuda, susret i rastanak, početak i kraj jedne iluzije.
Upisao:
Svijet zrcala...
»Un homme sans passions et desires cesserait d’etre un
homme« – »Čovjek bez strasti i čežnji prestao bi biti čovjek«, Holbach. Erich Fromm je u uvodu svojoj knjizi "Anatomija ljudske destruktivnosti" napisao ovo: Da, čovjek jeste destruktivan, ali samo zbog toga što su mu uskraćene strasti, slobodan život rast i razvoj - otet nektar života. To je ogromna cijena koju je čovjek morao platiti za civilizaciju. Do sada je materijalni napredak i red bio cilj ljudskog roda, dakle civilizacija sama po sebi. Sad se postavlja pitanje kad će se ljudski rod sjetiti da je civilizacija tu da služi čovjeku a ne čovjek njoj?
Slijedila sam misli Ericha Fromma...misaona slika anatomije ljudske destruktivnosti danas prelazi u sliku sedefaste školjke koja šumi tihanim govorom ljubavi i postaje svijet zrcala u kojem se ogleda samo sreća.
Upisao:
Vučica u meni...
U djetinjstvu je bila snovolovka, u vremenu poezije ruža, živjela je budna oka, uvijek spremna da zaustavi tugu, da ublaži bol, da protjera, na slavlju osjetila, nepozvanog gosta. Nježnim dahom boginje u meni ona je grčeve nutrine u valove oceana snova pretvarala, uzburkano more ženskosti u jezero spokoja i mira preobražavala. Bila je nezaustavljiva, neustrašljiva, neumorna čuvarica podsvijesti, spretno je rušila barijere srama stazama emotivnog uma, skidala zavjese predrasuda sa misaone svijesti i bijelom svjetlošću hranila prerastanje u zrelo biće
Upisao:
Osmijesi pradjedova...
"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"
Friedrich Nietzsche
Iza naših misli, u tvornici snova, u svijetu zrcalnih neurona, susrećemo svoja različita lica i upoznajemo osmijehe naših pradjedova. Uronimo u leptirasti svijet iza zrcala svijesti i pokušajmo spoznati posjedovanje utjelovljenog uma.
Upisao:
Alem sretne budnosti...
Dodirujem tvoje dlanove i osjećam zagrljaj duše i materije, ćutim kako postajemo znak beskonačnosti, dragi kamen, alem ovog trena sretne budnosti.
Upisao:
Odaja tišine...
I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa." (Aloysius Bertrand: Gašpar nočnik / Gotička soba)
Upisao:
Madrigal sretne budnosti...
Snovolovka je noć zaokružila u krug krugova i donijela srcem ispisane riječi u dubinu oceana snova. Moji nekadašnji nemiri su se utopili u tvome pogledu i zasjali ljubičastim snom. Čuvarica Lunina hrama je prosula srebro i tkivo privida pretvorila u stvarnost ovoga jutrenja. U prelamanju svjetlosti nutrine iskri kaleidoskop žudnji i pretače se u kalež vječnosti. Sjećanja, čuvari vrata vremena, titraju purpurom svitanja i slikaju boje ljubavi na obzorju buđenja. Pod mirisom cvjetova bijelog gloga se rađa osjećanje osjećaja ljubav i budi me iz davnih snviđenja okrunjenih olujom ruža. Latice baršunaste prošlosti tkaju tepih kojim koračam u novu budnost. U dubini pogleda očiju boje ljubičastih snova iskre strune madrigala ljubavi. Volim te čarolijo stvarnosti, ti nevidljiva pratiljo moga buđenja u ovom sretnom trenu rađanja mladoga dana.
Upisao:
Tihani govor ljubavi...
moć tišine se pretakala u zagrljaj duša na trgu cvijeća, titrala je na trgu knjiga, živjela na trgu ptica osluškujući tihani govor vječnosti. Zavoljeh bezglasni govor ljubavi u kojem se ogledala nježnost pogleda očiju boje snova. Bilo je to davno, bilo je sada, bilo je i traje u treptaju bezglasja sreće.
Upisao:
Utjelovljenje Aurelija...
Ispovijesti svetoga Aurelija Augustina su remek-djelo duhovnosti i književnosti. U njima Augustin s čitateljem dijeli najintimnije misli, kao i iskustva obraćenja i borbe s duhovnim pitanjima koja su uzburkavala srca ljudi od početka svijeta.
Trajna utjecaja i bezvremene aktualnosti, ova knjiga već više od 1600 godina oblikuje živote milijuna duhovnih hodočasnika svih naraštaja.
"Augustinove Ispovijesti su djelo u kojemu su oni koji žeđaju za istinom i koji su svjesni svojih ograničenja uvijek pronalazili i pronalaze sebe.“
Ivan Pavao II.
Pričinja mi se da je njegovo biće oživilo među nama. Kada uronim u njegove ispovijesti, u titraje Aurelijevih misli osjećam tihu sjetu njegove duše i titraje njegova velikog srca. Poruka koju ostavlja zlaćanom niti svoga znanja postaje svjedočanstvo njegova vremena i čuvarica njegove smjernosti ka istini.
Upisao:
Rapsodija raznolikosti...
Tvorac jednoga od najčudesnijih i najcjelovitijih literarnih sustava dvadesetoga stoljeća, Jorge Luis Borges, je započeo i završio svoje djelo kao pjesnik. Iza duboke erudicije u njegovoj poeziji stoji još dublja fantazija, iza stroge konstrukcije dimenzija snoviđenja, iza manirističke igre plastičnost izraza. On je pjesnik-znalac, nekako između Eliota i Valéryja, pjesnik-tvorac, gotovo poput Dantea i Baudelairea i konačno, pjesnik-slijepac, na neslučajnom tragu Homera i Miltona. Njegova pjesma o raznolikostima Andaluzije me prisjetila na raznolikosti na Magicusu. U čaroliji koja traje u virtulanom svijetu tajanstveni čarobnjak dirigira cyberspace orkestrom virtualnih duša koje skladaju nježnu rapsodiju raznolikosti. Divan se osjećaj širi nutrinom kada u svitanju odjeknu tankoćutni tonovi te vječne melodije.
Upisao:
U traganju...
Aristotel reče da se filozofija rađa iz udivljenog čuđenja, iz čuđenja pred bivanjem, čuđenja pred bivanjem u vremenu, pred bivanjem u ovom svijetu gdje postoje i drugi osim nas. Iz čuđenja, žudnje i čežnje se rađa poezija, kaže Borhes. U traganju za izričajem ljubavi uronih u poetični svijet svjetlosti te istine kojom rasvijetljavamo sve tajne ne otkrivši tajnovitost njenog prelamanja u rapsodiju naših boja.
Upisao:
Stara pjesmarica...
Na požutjelim stranicam prastare pjesmarice, među koricama od prešanog pluta se kriju dani naših prvih susreta, trenuci naših prvih zagrljaja, drhtaji naših prvih poljubaca. Portret jednog života ispisan rukopisom duše, izbljedjela tinta je, pod srcozorom, još uvijek čitljiva. Pariz, trg cvijeća, trg knjiga, trg ptica, poruka Gioradanovog galeba i njegova ljubav utkana u knjigu "herojski zanosi". Mirišljava Provansa, Grass pun jasminovih cvjetova i bračnog putovanja Mistralom do izvorišta sreće na mojem bdije nevidljiva muza pjesnika. Hesiodova vrata pakla, laguna na ulazu u grad mrtvih voda i izlog snova u kojem su iskrile boje naših privida i izvorište sreće.
Upisao:
Kao rajske ptice...
na laticama krošnje bijelog gloga riječi titraju nutarnjim bezglasjem. U središtu zlaćanog kruga iskri drevna stina. Na početku bijaše RIJEČ...riječ do riječi, rijeka riječi, niska riječi...začarani krug života, krug sreće, krug ljubavi...Uranjam u krug ljubavi, u titrajima zlaćane spirale osluškujem tišinu i čujem bezglasje riječi, vidim ih u dubini tvoga pogleda, u ljepoti tvojih, kao jantar zlatnih, očiju iz kojih izliječu rajske ptice i u moje srce prosipaju sjemenje sretnih trenutaka.
Upisao:
U zrcaljenju istine...
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Upisao:
Slavujeva serenada...
Ljubav osmislena pjevom slavuja u noći punoj mjesečava srebra i zvjezdanog zlata. Ljubav ozrcaljena licem vječnosti, zvukom nebeskog orkestra i sjajem iskre na kraju zlaćane spirale iznjedrene iz sectio aurea...:-))
Upisao:
Spavajuće sunce...
Nadi, srcem punim sjećanja na ljepotu početka, želim svu sreću svijeta.
Upisao:
Pledoaje duševnom u nama...
Zainteresiranost uvijek vodi nekom cilju. Kada počnem teleološki misliti tada se upuštam u igru sa samom sobom. Moje misli postaju pozitivna senzualna energija bogata izrazom i stvarnost, trenutak prestaje biti povijesno nabrajanje činjenica, nego poezija. Tako više ne dokazujem svoje postojanje niti egzistenciju koja me obavezuje, nego živim etiku i estetiku. Besciljno lutanje po sjećanjima često izaziva tugu, ali takvo isto lutanje po budućnosti budi strahove i nezadovoljstvo. Moja misao je moja stvarnost, a ona nesmije biti jednostavno razmišljanje, nego mora u sebi skrivati tajnovitost kreativnih mogućnosti.
Upisao:
Vrata zatišja...
Pričali su mi o prozi moga rođendana, a ja sam već onda sanjala plave daljine. Tražeći ljepotu među zvjezdama zaplivah uz rijeku, zavoljeh dan u kojem se budim, uronih u oluju ruža, dozvolih srcu da diše i počeh pisati pjesme.
Upisao:
Jecaj tišine...
Bila sam djete veselja i sreće bila sam branjena od okrutnosti izvanjeg svijeta, bila sam mažena ljubavlju. A onda se jednoga dana srušio moj bezbrižni svijet. Toga dana je nebo plakalo, kristalne suze neba su se slijevale oknima moje djetinje duše.
Upisao:
Poezija zagrljaja...
Dok se lazur noći ovija oko okna hrama ti pališ svijeću i stavljaš je na stol pored kristalnih čaša u kojima se zrcali kraljevsko piće. Velika srebrena lopta zapletena u strunama nebeske violine svira "ciganski san".
Upisao:
Došla je...
ONA osjeti treptaje nekog novog osjećaja. Osjeti buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Ona otvori oči. Stoji još uvijek na istoj obali nepoznatog mora. Miris novog sna se izmješa sa mirisom mora i ljepotom sunca. Ona se zaustavi u trentku i šapnu.
Upisao:
U bezgraničju srcograda...
Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih kristaliće tvoga tijela na dlanovima. Lahor tvoje duše je postajao vihor koji se igrao sa zrncima pjeska iz kojih sam gradila kule davnih snoviđenja.
Upisao:
Na mliječnoj stazi...
Glas drevog filozofa nas je ovijao istinom...putovat ćemo ovako svjetovima, kružiti ekliptikom vremenosti i vraćati se uvijek na isto mjesto. Bit ćemo drugačiji, ali znat ćemo da smo to mi... Suton i Zora nas još uvijek sjedinjuju u bajku srednjevjekovne istine.
Upisao:
Serenada...
vrijeme poezije ruža me dodiruje ljepotom ovoga ovdje i ovoga sada i tirajima vječnosti sklada serenadu postojanja u ljubičastom snu.
Upisao:
Čovjek s mjesecom u očima...
nadahnuće davno iznjedreno iz Balaševićeve pjesme, iz ljubavi napisano dječaku očiju boje sna u čijem pogledu vidjeh sjaj Lunina hrama i osjetih snagu ljubavi...:-))
Upisao:
Molitva...
Molitva izrečena srcem djeteta još uvijek lebdi nad oltarom noći. Bijela Luna ju je zatvorila u dušu boginje i pretače je u otajsvo zrelosti. Obličjem svjetlosti ulazi u san i kao leptirica izlijeće u budnost ostavljajući za sobom trag zlaćane spirale koja nas vezuje s vječnošću.
Upisao:
Tajna ekliptike snova...
Šutim. Tihujem. Tugujem. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije koja me još uvijek hrani.
Upisao:
Dobro ti jutro ljubavi...
Odsanjah ljubičasti san u obličju neizrecive nedodirljivosti. Bijela ptica donosi bisere riječi i pali ugaslo sunce. Toplina se širi, budi me miris jutarnje kave. Sa tornja crkve odzvanja poziv na jutrenje.
Upisao:
Put pjesništva...
Put pjesništva se iskri putanjom snova i dokazuje čaroliju pjesničkih duša. Nagrada akademije ljepote je stigla na izvorište sna. Pjesmom ću ti reči koliko te volim.
Upisao:
Inkarnat ljubavi...
Izrastam iznad jeftinih izazova nesretnog postojanja. Dodiruje me inkarnat ljubavi koji se zrcali u ovome ovdje i ovome sada. Krštena imenom boginje postajem čuvarica hrama ljubavi i ognjilom strasti održavam vatru na ognjištu žudnji. U rodnom listu mi piše da se odlučih nosti tvoje prezime do kraja vremena. Sretna sam jer živim obilježena žigom tvoga rodoslovlja. Ti i ja smo postali MI...prvo lice množine, dvojnost sa osobinama jednine, neunišiva istina utjelovljena u ovu gala predstavu koju nazivamo ovozemaljski život.
4
