3
Upisao:
Želja, žudnja, san...
ljubav i ništa više...
Upisao:
Samo tvoje toplo srce...
i ništa više...
Upisao:
Romansa...
još malo poezije, ljepote i ljudskosti...neka vam bude dan ispunjen samo titrajima ove predivne romanse...
Upisao:
U labirintu zrcala...
Gdje je početak, a gdje kraj labirinta u kojem mnogi od nas nesvjesno godinama lutaju ne tražeći njegovo središte ili izlaz iz njega? Tisućljećima labirint skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju, u njegovom središtu se skriva izvor energije samouništenja i samoizlječenja.
Upisao:
Govor...
šapat lijepe poezije...
Upisao:
Sinopsis sreći...
»Un homme sans passions et desires cesserait d’etre un homme« – »Čovjek bez strasti i čežnji prestao bi biti čovjek«, Holbach. Erich Fromm je u uvodu svojoj knjizi "Anatomija ljudske destruktivnosti" napisao ovo: Da, čovjek jeste destruktivan, ali samo zbog toga što su mu uskraćene strasti, slobodan život rast i razvoj - otet nektar života. To je ogromna cijena koju je čovjek morao platiti za civilizaciju. Do sada je materijalni napredak i red bio cilj ljudskog roda, dakle civilizacija sama po sebi. Sad se postavlja pitanje kad će se ljudski rod sjetiti da je civilizacija tu da služi čovjeku a ne čovjek njoj? Slijedila sam misli Ericha Fromma...misaona slika anatomije ljudske destruktivnosti danas prelazi u sliku sedefaste školjke koja šumi tihanim govorom ljubavi i postaje svijet zrcala u kojem se ogleda samo sreća.
Upisao:
Golubica tajni...
Otišao je prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus duše. Odnio je sa sobom tajne koje smo izmjenivali i pohranjivali svatko u svojoj duši. Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Sjećanja se bude, odnose me Mnemozininom rijekom na izvoriše prijeteljevanja, na vrulju s koje smi ispijali kapljice ljepote i pretakali ih u brevijar zajednićkog vjerovanja u snagu prijateljstva. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.
Upisao:
Love by Roy Croft...s ljubavlju za Vanessu...
Volim te
Ne samo zbog toga što ti jesi
Nego i zbog toga što sam ja
Kad sam s tobom....
Upisao:
Poezija...
trećom rukom vođena...
Upisao:
Dobro jutro Ljubice...
Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo, u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni...
Upisao:
Multidimenzionalnost sadašnjeg trenutka...
svjesno sudjelovanje u mnogoprotežnosti vremena...na izvorištu ljubavi.
Upisao:
Volim te...
poezija je nepostojeći rukopis koji otkriva kako se stvaraju duge i zašto nestaju...ona je uspostavljanje metafizičke veze između belih leptirovih krila i komadića iscepkanih ljubavnih pisama...napisao je Karl Sandberg u svojoj zbirci poezije"Tumačanje ljubavi...a sada evo malo poezije Paula Eluarda...:-))
Upisao:
Povjerit ću ti jednu tajnu...
nikada nemoj razbijati čaroliju sna...sačuvaj je u budnosti...živi je...
Upisao:
Ta ljubav...
ljubav koju ne treba objašnjavati...treba je osjećati, stvarati, živjeti...jednostavno ljubav lijepa kao dan, ružna kao vrijeme, tvrdoglava kao magarica, živa kao želja, okrutna kao sjećanje...ta ljubav tako stvarna, tako divna...ljubavi mi zaljubljeni imamo samo tebe...:-))
Upisao:
Neka bude ljubav...
Moje godine, snaga,
hladnoća protiv hladnoće,
čvrstina protiv čvrstine,
navike protiv navika.
Upisao:
Zavoli dan...
Upisao:
Među zvjezdama nema mostova...
Upisao:
Postoji mjesto...
Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.
Postoji dodir dviju ruka
koji se opire svim rečenicama.
Postoji pogled što bukti kao veliko
vitlejemsko ognjšte
ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja.
Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Misisipija.
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen dolazak je tajna.
Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog:
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje- a ljubav ne traži
ništa.
Karl Sandberg
Upisao:
Ocean nedosanjanih snova...
Noćas je završila odiseja
mojih lutanja po prošlosti.
Prepuna emocija i želja
stojim na palubi sreće
dok ocean snova
blješti suncem
i tajnovitom
vječnosti.
Upisao:
Za ono naglo ljeto...
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan i
ona osjeti pramen njegove kose među prstima.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu
razbijajući sparinu toga dana...
Upisao:
Prevara ljepote...
Na tišini oltara
molitva još spava,
u školjkama
neka davna ljubav u bisere se rađa.
Upisao:
Između sna i jave...
Iz aleje kamenih statua se izdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.
Upisao:
Claro de Luna...
Misao, taj čudesni horizont naše svjesnosti, misao na izvoru, misao koja postaje osjećaj i spoznaja žudnji i čežnji, ljuvena poezija našeg istinskog postojanja. Kako je daleko ta crta na kojoj se ljube nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest? Kako je daleko taj zagrljaj Lune i Sola, taj nježni titraj našeg nutarnjeg neba? Čija ruka prebire po strunama nebeske harfe i sklada sonatu toj ljepoti? Tko se krije u odeonu duše, u glazbenomi teatru koji vjekuje na obzoru svijesnosti? Iz zagrljaja svjetla i tmine izranja scena na kojoj se zrcale obrisi našeg lica, čuje naš smijeh i dinamika naše rečenice. Isprepliću se sjećanja i znanje, sreća i radost. Misaoni prah se širi prostranstvima uma i pretače u svjetlucave niti naše čujnosti i čulnosti. Ćutimo milovanje materije sna, iz koje kao lava suklja osjećanje osjećaja, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, pretače se u vrtloženje trenutka, u spiralnu dinamiku svjesti. U praskozorju svijesti, ogrnuta velom bisernog sjaja, izranja silueta Ljubavi i poziva nas u život.
Upisao:
Stari Pjer...
Ljudska samostalnost nije stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih ćelija tijela. Samostalan čovjek je cjelina, a ne suma djelova, on je slobodan kao ptica na grani, sretan kao tek procvjetala ruža u arboretumu snova, miran kao pučina oceana u vrijeme bonace, uzdrhtao kao bambusova trska milovana lahorom ljubavi. Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja i osjećanja osjećaja te besmislenosti. Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije? Zar nije apsurdno već to da fizičko tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda? Zar nije apsurdno da ljubav, taj najvredniji osjećaj koji dobismo u naslijeđe, postaje gorki izričaj u našim pjesmama? Zar nije apsurdno da srce, taj ciborij iz kojeg ispijamo kapljice života, postaje teško brememe koje nosimo na leđima? Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji fizičkog tijela i svog svjesnog postojanja u njemu. Misaono- emotivni dijalog nas poziva na razumjevanje besmislenosti, izaziva u nama buntovni optimizam Sizifa i snagu Prometeja. Naše stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje svjesno živimo, jer ih onda živimo iz tijela punog čujne čulnosti i inteligencije, naše sposonosti snalaženja u nepoznatom, neiskustvenom i nerazjašnjenom. Iz misaono- emotivnog dijaloga izranja naša oštroumnost, naša tankoćutnost, naša ljubav, naš život.
Upisao:
U zagrljaju sna.....
se budim drugačija, a uvijek ista, budim se, a ti mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica šapućeš probudi se ljubavi, rijeka bez povratka nas grli i pjeva zornicu životu. To je duša istine. Ona je obličje ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemnjem ljubavi sjedini čovjeka i ženu u krug postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje obličje se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo hrabro koračati među ljudskim srcima, da ćemo slijediti ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcaliti ljubav...dok se prostor- vremenom šire zvuci nježne pjesme "Love me tender" ja ti šapućem ljubi me nježno dragi moj pjesniče...:-))
Upisao:
Živjeti slobodno...
Vrlo je mali broj divljih životinja čije se ime pročulo u svijetu.Jedna od takvih je Kiplingov mungo Rikki Tikki Tavi ili Setonov vuk Lobo. Ali, ma koliko se autori tih knjiga u opisima oslanjali na stvarne činjenice, prikupljene promatranjem ostalih primjeraka te životinjske vrste u prirodi, njihovi protagonisti ipak su djelo mašte. Lavica Elza je nešto posve drugo, ona je postojala, i djelo Joy Adamson je o njoj životopis potkrijepljen fotografskim materijalom, pa historija te divlje životinje ima draž i značenje stvarnog dnevnika.
Joy Adamson je uzgojila lavicu Elzu kao domaću životinju, što samo po sebi ne bi bilo neobično.Neobičan je obratni proces. Ona je morala tu pripitomljenu životinju, koja nikad nije ubijala, nikad pribavljala hranu za sebe ni živjela s ostalim životinjskim vrstama u džungli - postepeno privikavati da se vrati u divljinu i živi prirodnim životom divlje zvijeri...:-))
Upisao:
Cinderella...
Ovo nije poruka za riješavanje problema u firmi u kojoj radimo, nije poziv u borbu za koricu kruha niti zrcaljenje ljestvi za uspinjanje ka višim sferama karijere. Umirimo se na trenutak, ovo je ulazak u svijet naših snova, u svijet vječne mladosti od koje smo se, mučeni brigama, davno oprostili. Nekada mi se čini, dok jurim životom, da smo uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina". Danas se nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna.
Upisao:
Danilo je na obzoru svjesti...
onoga dana kada smo se oprostili od mladosti i užasno velikim koracima krenuli u zrelost i nismo shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Upisao:
Anđeli pevaju...Hristos se rodi...
Upisao:
Slavuj i ruža...
Ako želiš crvenu ružu – reče ruža – moraš je stvoriti pjesmom po mjesečini i obojiti je krvlju iz svojega srca. Moraš prsa nabosti na trn i pjevati mi. Cijele cjelcate noći moraš mi pjevati, a trn ti se mora zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane mojom.
Upisao:
Pješčana oluja...
...učio sam mnogo jezika, proučavao literaturu i umjetnost, proveo svoje najbolje godine u knjižnicama i bibliotekama čitajući sve što bi mi došlo pod ruku i činilo mi se da tratim vrijeme, ali onda sam iznenada, u jednom treptaju oka, shvatio da je to bilo najbolje što sam ikada učinio... Nikola Tesla
Upisao:
Zrcalo spokoja...
Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora koji je pretakao svjetlo u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimao snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam tražila svemirsku širinu, a kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže.
Upisao:
Sretno vam bilo tek načeto mlado ljeto...
Noćas vidjeh tri gracije, tri harite, tri ljupke, dražesne, umiljate sestrice, tri kčeri Zeusove, tri znamena cjelovitosti Venerina vjekovanja, tri duše sjedinjene u zvijezdu vodilju na beskrajnom nebu našeg postojanja. Aglaja, Eufrazija i Talija lepršaju u duši sretnog čovjeka i u Silvestarskoj noći otvaraju njegovo srce svevremenu, daruju mu treperavost božanskog žara, šapuću mu romorom osjećajne ponornice neka sve tuge zaboravi, neka uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u kapi rijeke vremena, u kristale svjetlosti, milovidnosti i radosti. Osluškujem glas trojstva u sebi, u krošnji svijesti čujem cvrkut nebeskih ptica, u zagrljaju ove noći odživih ljubavnu baladu. U tijelu se iskre novi kristali, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote u samo jednom, srećom okupanom trenu, zaiskri u pruženoj ruci, koliko topline se slilo na darovanom dlanu. U praskozorju novoga dana osjećam u duši moći svjetlosti, milovidnosti i radosti, u čujnosti duše slutim smijeh i veselje srca. Budim se sretna u srcozorju novog vremena i kličem cijelom svijetu, svim prijateljima, svim ljudima na svijetu budite sretni u ovom mladom, tek načetom ljetu.
Upisao:
Gumbelijum roža fino diši...
"Balade Petrice Kerempuha"
Upisao:
Pismo ženi...
Vi pamtite.
Vi sve pamtite, znamo,
kako sam stajao vama sučelice;
uzrujani ste išli sobom amo - tamo
i grube mi riječi
bacali u lice...Ljubljena !
Srce niste dali meni.
I niste znali da sred toga drača
ja bijah kao konj, i sav u pjeni,
ošinut bičem smiona jahača.
Upisao:
Pismo majci...
vječni Jesenjin...ova pjesma me još uvijek rasplače...živim ju srcem, osjećam je dušom...često stiliziram njen stih i šapućem ga mojoj majci...umiri se draga to od utvare ti srce zebe...još toliko odrasla nisam da bih umrla ne vidjevši tebe...:-))
Upisao:
Tko sam? Što sam?
Onaj koji sanja,
modre oči u maglama sivim.
Ovaj život koji me proganja
sa drugima kao usput živim.
Upisao:
Sveti Stjepan...
Upisao:
Oj pastiri...
Zvjezda padalica je noćas prosula svoj zlaćani prah i izgradila most ka vječnosti Božićnog sna. Osjetih miris tamjana i smirne. Osluhnuh tišinu tihovanja ove noći, na obzoru srcozorja začuh pjesmu pastira i poželjeh svim ljudima na svijetu sreću.
Upisao:
Tiha noć...
"...Tiha noć, sveta noć!
Ponoć je, spava sve,
samo Marija s Josipom bdi,
divno Djetešce pred njima spi,
rajski resi ga mir,.." Magicusu i svim članovima želim SRETNE I BLAGOSLOVLJENE BLAGDANE!
Upisao:
Knjiga od snova...
Otvaram Borgesovu knjigu od snova, lutam ispisanim stranicama i osjećam da se nalazim na obroncima jednog novog praskozorja svijesti. Metafore i pjesme postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše. Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba još doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjeti, u onom nietzschenaskom jastvu koje se krije iza zrcala svjesnosti.
Upisao:
Umijeće vremena...
Ovo je davno, jako davno napisana priča o dječaku očiju boje sna i mojoj boginji, boginji lova i čuvarici Lunina hrama, o Giordanu Brunu i njegovoj svjesnoj spoznaji, priča o ljubavi, osnovnoj energiji iz koje se sve na ovom svijetu razvilo.
Upisao:
Jedna davna priča...
Budim se da nebo ne bude krletka dušama, nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života. Budim se zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta. Očima tamnim kao noćno nebo koje se javlja između zvijezda, ona se za trenutak čvrsto zagleda u njega, kao da je sam njen izgled bio očigledan odgovor.
Budim se u ovom svitanju drukčija i nova, budim se, a ti šapućeš mirisom sna, okusom meda, cvrkutom ptica probudi se ljubavi, rijeka bez povratka nas grli ovim svitanjem. To je bila duša istine. Drugi ju nazivahu Majkom nad majkama, ali ona nije bila tako stara, ona nije starija od vlati trave koja treperi na vjetru, na kojoj jutarnja rosa zrcali sreću buđenja. Ona je lice ljubavi koje su mnogi zaboravili. Došla je u ovom svitanju da sjemenom ljubavi sjedini čovjeka i ženu u ljepotu postojanja. Budim se i otvaram oči, tvoje lice se zrcali u svakoj kapljici sna. Krenimo zajedno do kraja svijeta dok voda bešumno protiče, probudimo se sjedinjeni u obećanju da ćemo izaći među koplja sunčeve svjetlosti hrabro koračati među opustjelim srcima i u svakom zrncu pjeska zrcaliti ljubav i istinu života!
Upisao:
Iza krinke...
se lako ubijaju poete. Sa krinkom na licu đelati skidaju glave hereticima, pale brezovinu. Skrivajući pravo lice postaju marionete Jusa i Justicije, produžena ruka božja, Longinovo koplje, Gordijev mač. Čitala sam i dočitavam knjigu "Herojski zanosi". Pjesnik je ljubio boginju lova i čuvaricu Lunina hrama. Uzdizao je ljubav na Panteon žudnji, vjerovao je u božansku iskru u čovjeku i zbog toga je ubijen. Tužna istina peče kao vatra, imaginarni plameni jezici se šire i peku. Rapsodija mirisa prelazi u vonj izgarajućeg tijela. Odlazeća duša raste, prerasta vrijeme, odlazi u vječnost, u poetsko nebo istinskog stvaralaštva. Pjesniče dragi tebi u slavu otvorih jutros knjižicu koju nazvah pitanjem "Odakle dolazi ljepota" i prolutah vremenom koje nazivam olujom ruža. Pisala sam pjesme pretačući tugu u stih, osjećala sam vatru izgaranja u plemanu neostvarene ljubavi.
Upisao:
Dijagnoza...
strah, bol, tuga...ali ljubav je ipak najsnažnije osjećanje...ona pobijeđuje, blaži, oprašta, liječi...ljubav nas je uzdigla na vrh svjetlosne planine...ona prelama svjetlost nutarnjeg sunca u Kohinoru svijesti, ona je vrhovna svećenica u našem srcogradu.
Upisao:
Jutarnjemsuncu s jutrenjem u srcu...
sa zahvalnošću, srcem punim ljubavi i dušom punom sreće želim lijepo ovo jutrenje...hvala ti jutarnjesunce da postojiš...:-))
Upisao:
Ona i onostrano...
iz vremena oluje ruža i traganja za trenutkom sreće, iz vremena tugljivih pjesama i potrage za izgubljenim snom...ovaj tekst napisah u vremenu izrastanja Magicusa u ovaj čarobni dvorac pun lijepih izričaja...Ovo je kolaž satkan od stihova ispisanih 1987- me godine u zbirci pjesama "Odakle dolazi ljepota" i kasnijeg izrastanja u biće koje je osjetilo da je ljubav najvrednija energija koju sami sobom stvaramo...:-))
Upisao:
Svijest o tijelu...
Slušam Bolero, Ravelovo remek djelo, promatram iz njega iznjedren ples, osjećam sinesteziju osjetila, ćutim kako se jedno za drugim uključuju simfoniju trenutka i sjedinjuju u titraje nutarnjeg orkestra. Dveri duše se otvaraju, odaja tišine se puni bezrječjem tankoćutnosti, a ritam, to načelo vremena, ostaje uvijek isti. Stanićje slijedi ritam i pleše ples buđenja svjesti o tijelu.
Upisao:
Tango...
Danas portal pršti tangom...sjetih se poglavlja iz moje kjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" i davnog teksta iz arhive magicusa. Tango nije samo ples, tango je duša argentinskog čovjeka. Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg umijeća i samopoimanja. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem mozgu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama.
Upisao:
Ona i on...
u vrtlogu zadnjeg ljetnog dana. Zlatan me je jučer prisjetio na ono vrijeme u kojem sam, poslije dijagnoze koja ledi krv, obuzeta strahom pisala pjesme suzama srca...:-))
3
