Broj: 2065.
Godina: VII
17. listopada (oktobra) 2011
“NEKA MOJ UM SVAKOG JUTRA POSTANE TAKO
LIJEP KAO ŠTO SU LIJEPI ZRACI OSVITA NADE”.
Sri Chinmoy
Dragi prijatelji,
Internetom odavno kruži parabolična priča VOZ ŽIVOTA. Ovo vam pričam zbog toga što mi se čini da je riječ o sličnoj metafori i u poruci koju nam u današnje tihovanje donosi pjesma iz “Bijele kule”. Opširna je priča o veličini književnog opusa Vesne Krmpotić (čuđenje se najčešće izražava pitanjem KAD JE SVE TO STIGLA DA NAPIŠE?) ali, očito je, da Vesna piše i u vlaku, i u autobusu, i u zrakoplovu i na brodu, riječju sve njezine druge aktivnosti su samo “mali odmori” od pisanja. Nego da se vratim na pomenutu metaforu u navedenoj pjesmi – sve, sve, ali me oborila s nogu finalna rečenica današnje pjesme – SASLUŠAJ ME NA TRENUTAK, VJEČNOSTI:
44. KAKO VOLIM S TOBOM ČAVRLJATI
Kako volim s Tobom čavrljati
u autobusu od stanice do stanice,
kada je vrijeme izbrojano,
kad svaki metar puta kaže:
“Požuri, kaži što ti je u srcu!”
Kako volim osloviti Tvoje bezmjerje
u ovomu izmjerenu i izbrojanu svijetu,
u vožnji od ulaska do izlaska!
I kako si obilat i rastrošan tada,
kad se runi piramida tijela,
sačinjena od pijeska dana,
od zrnaca, koje se jedno po jedno
vraćaju majci pržini.
Saslušaj me, vječnosti,
dok još traje moja vožnja,
dok još nije potrošen datum moje karte,
saslušaj mi molbu da se nađes za volanom
ovoga autobusa,
onakva, vječnosti, kakva jesi -
ničim određena, nigdje usmjerena,
a stanice, a cesta, a putnici, gdje su da me pitaš,
i ja da ne znam.
Saslušaj me na trenutak, vječnosti...
“Bijela kula”, knjiga 71. Zapisala Vesna Krmpotić
Stotinu i osam blagoslova neka dobiju svi
oni koji ovo pismo pošalju na što više adresa.
Puno pozdrava iz Sombora od Josipa
P.S.
Svim utjelovljenjima ljubavi koji su poslali priloge za ovaj mail, od srca hvala.
bglavac
edin.kecanovic
