Broj: 2079.
Godina: VII
31. listopada (oktobra) 2011.
“SVE ŠTO DALJE VREME HITI,
SVE ŠTO VEĆMA PROŠLOST GRLI,
SVE SE VEĆMA MOJI MRTVI
MENI ČINE NEUMRLI”.
Jovan Jovanović Zmaj
“POŠTOVANJE PREMA ČOVJEKU, LJUBAV PREMA BLIŽNJEM TREBA DA BUDE KONSTRUKTIVNA SNAGA, A NIKAKO FILANTROPSKA SLABOST”.
Jozef Capek
Dragi prijatelji,
Pjesma iz “Bijele kule” za današnje tihovanje nam nudi metaforičko značenje Božjeg OKA i Božjeg DLANA. Mi, kada se molimo Bogu da nas čuva, vjerojatno mislimo da Bog “upregne” kolektiv anđela da to čine, a manje mislimo da je Bogu lakše da, već ako se nalazi u našem srcu, “baci oko” na način da aktivira našu BUDNOST, ili budnost naše samosvijesti kroz načelo RADI SVE ONAKO KAO DA TE BOG GLEDA (ima ona čuvena narodna metafora za bezbrigu BOG DA TE VIDI). Ako postignemo BUDNOST o kojoj je riječ, lako ćemo shvatiti da, racionalno trošimo svoju životnu energiju - ne rasipamo je, ne kopni prije roka – ako smo sačuvali milost od Boga datu, da možemo sami sebi granice odrediti (to je taj DLAN o kome je u pjesmi riječ). Eto, kako sam ja shvatio, kako nas Bog čuva OKOM i DLANOM:
13. JA TE ČUVAM
Ja te čuvam, snježna pahuljice,
čipku tvoga bića zjenom držim na okupu,
prozir tvoje nježne građe
na dlanu držim zaustavljen.
Da bih se mogao diviti Svojemu djelu,
Ja ga Svojim okom držim na okupu,
Ja mu Svojim dlanom ne dam da iskopni.
„Bijela kula”, knjiga 9. Zapisala Vesna Krmpotić
Stotinu i osam blagoslova neka dobiju svi
oni koji ovo pismo pošalju na što više adresa.
Puno pozdrava iz Sombora od Josipa
P.S.
Svim utjelovljenjima ljubavi koji su poslali priloge za ovaj mail, od srca hvala.
bglavac
edin.kecanovic
