Broj: 2391.

Godina: VIII

2. studenog (novembra)  2012.

 

 

 

“KAPLJA KAD PADNE U MORE POSTAJE MORE.

DUŠA KAD SE SJEDINI S BOGOM, POSTAJE BOGOM”.

S. Angelus

  

 

Dragi prijatelji,

Zgušnjavanje vremena kao njegova negacija, uvidi pomoću transformacije svijesti, nametanje kozmičke nauke galaktičkom čovjeku, sve su to znakovi i poruke poput blagovjesti koje „Bijela kula” čuva u pjesmama. Jednu od njih možemo doživjeti kao bajku, ali i kao stvarnost ako nam je vjera podešena na frekvenciju te stvarnosti:

  

72. ODJEDNOM I SVUDA

 

Odjednom, i svuda, kao jutrom rosa,

znanje o Meni probudit će se u srcima.

I činit će se prirodnim i jedino mogućim

da Ja jesam, i da jesam tu.

 

Bit će to jutro blistavo poput trublje.

Sve će oči sjati u vidiku slavlja,

i činit će se prirodnim i jedino stvarnim

da je taj vidik oduvijek tu.

 

Ja ću na dlanu čuvati rosu prethodnicu,

iz nenaravnoga vremena prije jutra,

rosu, koja je uvečer pala,

i svu noć o jutru pričala,

a jutro nije dočekala.

 

“Bijela kula”, knjiga 87. Zapisala Vesna Krmpotić