Naiđu tako neki  trenutci
kad ti duša osamljena nebesima vrluda
a tamo u magli urliču vuci
smjerkazi  posvud, a ti ne znaš kuda

naiđu tako neki trenutci
kad razmičeš zavjese  što na vjetru lete
a srce ti nemirima treperi
 najradije bi utekla u krilo sjete

tad te topla riječ prijatelja pronađe
pa  raširiš svoja bijela krila
i privežeš u mirnu luku rastrgane lađe
topli dah sunca, u prolazu leptirova krila

pod tobom trava zamiriše
cvjetovi ospu boje
tragove suza, isperu kiše
a misli… se poput pčela roje

sljepljuješ pokidanu dušu
mozaike slažeš od stakla
i pustiš vjetrove da  u tebe uđu
ljubav te je ponovno dotakla

naiđu tako neki trenutci
napišeš pjesmu, utješiš muzu
što strpljivo na te čeka
obrišeš varljivu suzu
potečeš kao rijeka