Ovaj tekst ne pišem kao neko upozorenje za strah.

Možeš li zamisliti scenu gdje se u ringu bore dva robota i umjesto krvi iz ringa lete šarafi i matice?
Možeš li zamisliti dvoranu punu robota a jako malo ljudi, opklade postoje ali nema novca?
Možeš li zamisliti taxi bez vozača?
Avion bez vozača?
Knjižaru bez fizički knjiga ali postoje digitalne knjige na policama.
Možeš li zamisliti ljubav bez ljubavi ona voli željezo ili on voli željezo i drže ga za ruku a željezo ne osjeća što to znači ono hoda i voli zato što mu program tako govori?
Možeš li maziti psa od željeza dok pravi pas traži hranu i sklonište na otpadu?
Možeš li pričati s željezom za stolom u kuhinji dok susjedi umiru od želje da čuju ljudski glas?
Možeš li reći meni da želiš još onda ću napisati još ili te nije briga?

Tako u vrijeme kamenog pisma dođe mu kraj i pojavi se papir i olovka.
U vrijeme kada je konj i magarac bio prijevozno sredstvo dođe mu kraj i pojavi se vozilo.
Jedino stručno pitanje, tko to želi da dođe kraj čovjeka i da li je takvo pitanje samo ton riječi iz usta kroz proces mozga ili se krije nešto dublje?
Kada čovjeka zamijeni taxi robot još jedan čovjek bez posla.
Kada robot stane u ring i tu čovjek uzima čarape i odlazi kući.
Kada robot postane profesor u školi i tu ljudi odlaze kući.
Dakle.
Bog je rekao razmnožavajte se i volite.
Što slijedi kada željezo bude vladalo?
Radimo li protiv Boga ili je sve to neka nova Božja volja i odluka?

Svi mi ljudi smo moćni.
Onda jednog jutra sijede dlake na prsu.
Sijeda brada i sijeda kosa.
A poslije nekad sijede dlačice na rukama.
Staneš pred ogledalo i vidiš sebe ali nekako nisi više isti, gledaš svoje oči one su tu ali onaj pogled kao da stari.
Moćni smo. Vrati godine unatrag i vidi kako brzo je moć nestala u vazduhu sjećanja.

Prati moj rad ako želiš ovu temu i slične u cjelini.