Ja sam nevjesta vjetra
lomim ogoljele grane
skrivam se u oku uragana
pjesma ptice u mene stane
hodam cestom ogrnuta lišćem
oblake razgrćem tmaste
uz ognjište nevoljnika se stišćem
po meni ožiljci.. zarasle kraste
razderane su haljine moje
osmijeh na licu nosim
tamo gdje umiru boje
drhtaj ljubavi prosim
sa ramena mog polijeću ptice
visoko u plave daljine
vjetru poznajem lice
skrivam se u njegove dubine
kad stane nasred čistine
i obgrli  zelene grane
i ostane zarobljeni šum
što godovima liječi rane
ja sam nevjesta vjetra
što cestom pustom korača
sama sa nemirima svojim
odjeke koraka vremenu vraća
rijetko se uspnem među zvijezde
 mašta su koraci moji
oluje u meni se gnijezde
uspomene sebi krojim
 gasim izgorjelu svijeću
na prozoru osamljenog doma
otkidam latice cvijeću
prijateljica sam  groma
napuhujem jedra tragaču
što nepoznate zemlje traži
raznosim trnje i draču
 sve klevete i sve laži
ponekad se iznenada smirim
kroz zavjese provirim
 i donesem ljubavi dašak
ja sam nevjesta vjetra
 lagana moja su krila
volim u san vam doći
utješit vas kao vjetrovita vila