Da sanjari ne zalutaju
u oblake i sjene
bijeli anđeo stoji
na nevidljivoj granici
i zadnji ih trenutak prene
iz sna da vrate se ratnici
sa pohoda po zvijezdama

po mjesečevom žutom tragu
ljestvama do samog neba
uspinju se sanjari
na dlanovima noseći svoje čežnje

slike stižu same
u mozaik se riječi slažu
 svjetlost mjesto tame
pogreške što se važu

sanjari da ne zalutaju
u maštovitom letu
anđeli  s njima putuju
s izgubljenima u surovom svijetu

mnoštvo šuti
 klanjajući se bogu novcu
sanjari… vječita meta
srne… na odstrijel lovcu
put im osvjetljuje bijela svijeća
vjetar im nemire šalje
posuti laticama cvijeća
oni putuju …sve dalje

dok ne pomaknu nebu granice
istraže sve vjekovne slutnje
ocrtaju prepreke i stanice
raskinu okove sumnje i šutnje

da ne zalutaju u oblake i sjene
bijeli anđeo  krilima ih prekriva
iz sna… u javi ih prene
gdje pronađe ih ljubav živa