Odmah ćemo vam reći – ne znamo. Uopće se zna se tko je izmislio sladoled i tko ga je prvi počeo proizvoditi. Zna se da je Aleksandar Veliki uživao u snijegu i ledu zaslađenima medom. Prije njega i Perzijanci. Navodno je i ozloglašeni Neron slao robove na planine po led koji su onda miješali s voćem i medom.

Kineski desert i Marko Polo

Slastica najsličnija današnjem sladoledu počela se uživati u Kini, za vrijeme razdoblja T’ang kad se led miješao s kumisom, brašnom i kamforom. Kumis je fermentirano kobilje mlijeko, a kamfor je smola kamforovca. Danas miris povezujemo s tjeranjem moljaca, ali kineskim je carevima miris odgovarao i u sladoledu.

Navodno je Marko Polo sladoled prenio u Italiju, ali ta je slastica bila sličnija sorbetu nego sladoledu. Pretpostavlja se da su prvi recepti za suvremeni sladoled nastali u Italiji u 16. stoljeću, a nekako istovremeno počeli su ga pripremati i u Engleskoj.

Izvoznici leda

Za proizvodnju sladoleda ključno je bilo otkriće kako vodu umjetno zamrznuti jer se do tad samo mogla hladiti okružena blokovima leda. Dakle, posuda s tekućinom stavi se u mješavinu snijega i salitre. Kako se snijeg topi, salitra “izvlači toplinu“ iz svih tijela i tako se voda pretvara u led. Tekućina će se još brže smrznuti ako se posuda okreće, a bit će kremastija ako se dobro promiješa dok se nije još smrznula do kraja. Dakle, ako umjesto vode stavimo vrhnje, jaja, šećer i okuse (voće ili začine) i dobijemo nešto jako blizu današnjem sladoledu.

Međutim, još uvijek je trebalo imati led koji se donosio s planina i čuvao u posebno izoliranim prostorijama i bio tako skup da su ga samo bogataši kupovali. Glavni izvoznici bili su Norveška, Kanada i Sjedinjene Države. Ali, sredinom 19. stoljeća izumi su omogućili proizvodnju leda pomoću električne energije i plina. Tako je led, a time i sladoled postao dostupan svima. Doduše, u početku je sladoled nalazio na otpore i vjerski vođe su u Americi, na primjer, zabranjivali uživanje u sladoledu nedjeljom.

Tko je zabranio sladoled?

A Mussolinijeva fašistička vlada čak je potpuno zabranila sladoled. Iako su najpoznatiji sladoledari po svijetu bili upravo talijanski iseljenici, Mussolini je smatrao da je sladoled “previše američki“. Naime, za američku vojsku sladoled je bio odličan za borbeni duh vojnika i on je na neki način postao simbol američke vojske, baš kao i žvakaće gume. Upravo zato ga je Mussolini i zabranio. Vezano uz ovo, zanimljiva je činjenica da je najveći proizvođač sladoleda 1943. u Sjedinjenim Državama bila upravo vojska. Dakle, smrt fašizmu – sloboda sladoledu!

Top lista sladoledoljubaca

Danas je sladoled jedna od najpopularnijih slastica, ali i jela uopće. U Australiji ga se pojede 17,9 litara godišnje po glavi stanovnika. Slijede Novi Zeland s 15,8; Sjedinjene Države s 14,2; Finska s 12,5; Kanada s 10,5 te Italija s 10litara sladoleda po glavi stanovnika. Ni blizu Australiji, ali opet puno bolja od recimo, Kine, jest Hrvatska gdje svaki stanovnik prosječno pojede 5,7 litarasladoleda – najviše u Zagrebu i Dalmaciji.

Najomiljeniji okusi u svijetu, a i u Hrvatskoj, su vanilija i čokolada, a slijede ih voćni okusi: jagoda i šumsko voće. Ako vas je sad ulovila želja za sladoledom, vjerojatno ga imate u svom zamrzivaču. Ako ne, trk do dućana ili klik na Pauzugdje se nude razni deserti sa sladoledima: od pohanog sladoleda do palačinki sa sladoledom.

https://www.pauza.hr/blog/pauziraj-malo/tko-izmislio-sladoled-a-tko-ga-zabranio