Nad ponorom sjećanja
u krugu stoje blijede sjene
drže svoja  tiha vijećanja
vide li i one mene?

vjetar utihnuo izgubljen
smiriše se oluje
nagnuta nad ponor nijem
riječi tuđe u meni  bruje

osmjeh i pogled drag
tople oči moje majke
sve uži biva doma prag
sve bljeđe  iz djetinjstva bajke

još samo prolete leptiri
sa proljeća ospe se ružin grm
a iz prikrajka nada viri
put uleknut u travi,  strm

nad ponorom sjećanja
oblaci izgubili oblike
sunce svoj topli sjaj
redam nepovezane slike
vežem ogrlice kraj

rosne doline
maslačka  lepršavi cvijet
promatram daljine
snatreć neki bolji svijet

noć kraj mene šuti
mjesecom ocrtava žuti trag
a duša nevidljivo sluti
neznanac ili prijatelj drag?