Kad pomaknem kazaljke vremena
iz prošlosti bol se pritajena javi
i prepuna teškog bremena
slike ..misli..u mojoj javi
vjetar  mi uniđe u dušu
i zalupi preda mnom
teška vrata
anđeo čuvar
do mene sjedne
u haljini od sunčevog zlata
svjetlost u oči mi uniđe
uspomene  izblijede
zalutam do staklenog grada
biseri snova
 otkotrljaju se pred moje noge
spremam ih u zakutke duše
znajuć da živjela sam živote mnoge

 

Kad pomaknem kazaljke vremena
zarobi me u mrežu trenutak
zamrznute bivaju slike
u tišini tad pronađem  kutak
i od slova…riječi..sklapam oblike

Kad pomaknem kazaljke vremena
tamne obgrle me sjene
korake posve stišam
sve dok me zora ne prene

jahači noći kraj mene protutnje
sa ledenim svojim dahom
zateknu me nade i slutnje
a noćni me leptiri
zaspu svojim prahom
prije no što
kraj svjetiljke polome krila
iskoračujem u jutro
osjećaj
u meni neki
ljubav…kao svila