Duga je Noć, ali Aroark je neizbježan!

Nanotam (athu. Najduža Noć), Doba Ugaslog Cenusa, tako je Athumanunh zapisao u Predonariji, nije bio običan astronomski događaj, bio je to Kolapkat koji je trajao cijeli Hekaton. Sve je počelo u trenu – usred vedrog ljetnog dana, Cenus je prokrvario crnom bojom, a zatim se jednostavno ugasio, ostavljajući iza sebe samo hladnu, ljubičastu Dijademu na nebu.

Svijet Poznati, u to doba je funkcionirao na principu Ravkoza (athu. Kozmička Ravnoteža između Prvobitnog Svjetla i Iskonske Tame). Međutim, Netko, ili Nešto, narušili su taj balans i došlo je do puknuća Sferovela ... Moćni čarobnjaci drevnog Stratiuma sjena pokušali su zarobiti energiju samog Cenusa u golemi kristal kako bi osigurali beskonačnu moć.

Venotam (athu. Vječna Noć) je zli ritual koji stvara tamnu izmaglicu koja obavija Svijet i zauvijek blokira Cenus. Ritual stvoren kako se Noćohodi nikada ne bi morali brinuti o Danu i Svjetlu te kako bi slobodno lutali površinom Gaiazema. Stratium sjena je tajanstveni prostor između Svjetova Svealana, ravnina Kaosa, lišena Svjetla i Razuma.  

… Činilo se kao da je nastupio smak svijeta. Cenus se zamračio, a snažna se Svjetlost vrtjela u krugu. Pogođen snagom oružja Svijet se u groznici rušio. Voda postane vruća pretvarajući se u paru, životinje počinju ugibati, a ljudi umirati u najstrašnijim mukama. Razbjesnjela vatra palila je i zauvijek gutala stabla jedno za drugim. Tanki sloj ozona probijen je, a preostala atmosfera počela je nepovratno otjecati u Svealan.

Lunar se opasno približio Gaiazemu, a Cenus se pretvorio u velikog crvenog diva, mora su se povukla, rijeke isparile, a šume i trave nestale, tlo se osušilo i ispucalo. Cijela se planeta pretvorila u beživotnu pustinju u kojoj zavlada grobna tišina …

U tom Strašnom i Nezamislivom dobu, dobu Tame kada je Cenus nestao na stotinu godina, a Svijetom zavladala Sjenobića, Kavaliri Prvog Svjetla (athu. vojnički Red Ekvinokta) sklopili su pakt s preživjelim iz Slavnih gradova i Potonulih zemalja ... u posljednjem utočištu Galiza (athu. GayaLyzaZeya).

Njihova prisega glasila je - Svjetlo me vodi i ne bojim se ničega! ... Ostalo je zapisano: Ustajemo u Noći bez imena u sjeni Tame ... bez Svjetla, tijelo je nijemo, Duša gori, Nada ostaje i neće pasti. Kroz krv, kroz Noć, kroz smrt – opstajemo. Opstajemo - držimo oružje, ispunjeno hladnoćom. Mi nismo Svjetlo za slavu, već Svjetlo za kraj. Mi nismo vatra, već volja koja ne posustaje ... Kroz krv, kroz Noć, kroz smrt, opstajemo, opstajemo. Bez lica, ali s očima Svjetla, bez glasa, ali s grmljavinom. Kroz krv, kroz Noć, kroz smrt, rijeke smo pregazili, šume prohodali, pustinjama jezdili ... o Svjetlo Nebesko, čuj nas u Tami! Dižemo se iz pepela i živimo u Tišini. Gaiazem podrhtava, sjene nas zovu, a mi hodamo prema kraju Svijeta ... i kroz krv, kroz Noć, kroz smrt, opstajemo ... opstajemo!