Bilo je to u ono vrijeme kada se obitelj još prezivala Narvag. Narvagi su potekli iz naroda surovog sjevera, nazvani Mrazalan - Mrazonari (athu. prvi Alanđani), a daleki Alantaelov predak Alanel Sivuk bio je tek mladić, snažnih ruku, ali nemirna duha. To je bila zima koju su starci nazivali Bijela Smrt – snijeg je zapao do krovova kuća potleušica ... zvijeri su, izluđene glađu, silazile s planina i napadale ljude na pragovima domova.

U tim davnim danima, jedne večeri, dok je bjesnila strašna mećava, u obiteljsku potleušicu Alanela provalio je čopor izgladnjelih planinskih Strahovukova. Alanel je, braneći mlađeg brata i majku, dohvatio poluiskovani komad željeza (athu. srpoliki oblik 'udice žetve'). Uspio je odbiti zvijeri, ali je u borbi teško ranjen. Krvareći i poluslijep od hladnoće, Strahovuci su ga potisnuli van, u divljinu bijele oluje.

Lutao je Alanel satima, polako gubeći svijest. Snijeg mu je postajao topao – što je siguran znak da smrt dolazi. Kada je konačno pao u nanos pored jedne ogoljele, stare smreke, zatvorio je oči i prepustio se sudbini. Oko njega nije bilo ničega osim bjelina, tišine i mraka Tame koja je dolazila.

Tada je začuo zvuk. Oštar, metalni KRAAA.

Otvorio je oči i na grani iznad sebe ugledao golemog, crnog Narvaga (athu. može biti čavka, vrana ili gavran) Ptica grakuša je bila neobična - njezino perje nije upijalo svjetlost, a oči su joj sjajile neprirodnim, srebrnastim sjajem. Dok je sve ostalo živo bježalo pred Bijelom Smrću ili umiralo, ovaj Narvag je stajao ponosno, prkoseći oluji.

Narvag je sletio sa stabla ravno na Alanelovo ranjeno rame. Umjesto da mu iskopa oči, ptica je kljunom snažno kljucnula Alanelov obraz – dovoljno jako da poteče krv, a oštra bol vrati mladića iz smrtonosnog sna. Narvag je zatim raširio krila i počeo skakati kroz snijeg, stalno se okrećući i grakćući, kao da poziva Alanela neka ga slijedi.

Koristeći posljednje atome snage, Alanel je puzao za crnom pticom kroz nanose. Nakon stotinu koraka, Narvag je sletio na dno jedne skrivene stjenovite pukotine zaštićene od vjetra. Kad je Alanel skliznuo unutra, shvatio je da je ptica pronašla pećinu. No, to nije bilo sve. Na dnu te pukotine, poluzatrpano u ledu, ležalo je nešto što je tinjalo prigušenim plavim sjajem – užareni crni meteorit koji je pao s Neba nekoliko dana ranije.

Toplina izvanzemaljskog kamena spasila je Alanelu život. Grijao se uz njega tri dana dok mećava nije utihnula. Narvag je cijelo vrijeme sjedio na ulazu u pećinu, čuvajući stražu od vukova. Kad su Alanela konačno pronašli Crtopazi (athu. odgovara rendžeru, možda graničaru) iz njegova sela, ptica je raširila krila i nestala u plavetnilu neba.

Moglo je to biti negdje oko 150 godina prije Aroarka, u Doba Ugaslog Cenusa, za vrijeme Nanotama - Najduže Noći ... negdje usred pustoši Mrazituna, u zemlji prvih Mrazonara što će nakon Hekatona (athu. odgovara vremenskom periodu stoljeća) godina postati prvi Alanđani, prvi Svjetlonoše ...

Athumanunh je zapisao: U zaleđenoj tišini Mrazituna, pod sjajem polarne svjetlosti, Alanel Sivuk tada je je prvi put osjetio kao da ga Nebesnici promatraju. U svojih dvadeset šest godina nikada ih nije vidio, iako se pričalo da se ponekad, kasno u noći, pojavljuju iznad Narvagove klisure (athu. kasnije je to Vrištokrešt) na ljutoj hladnoći, dok Mrazitun spava.