U ono Strašno i Nezamislivo Doba,  'Doba kada su Bogovi postali Ljudi i obitavali su među Njima', na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (athu. Alandi Asalanda) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (athu. Asvar ili Asgrad) koji imenom svojim nazvaše ...

Bilo je to i počelo je to, usred hladnog Sjevernog Prostranstva (athu. Mrazitun) uspnu se na Goru visoku (athu. Vrištokrešt), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnu se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, a Noćima osluškivali ... slušali zvukove i čekali pozorno, kako bi se napokon Iskonska Tama izlila iz Ničega i uobličila u Beskonačnost.

Tihi poput sjena, nečujno poput tmine Noći što ih je zaklanjala i skrivala, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne Nebokone. Kapivodu i Mrazivodu koje su lijevale i padale ti strašni i šutljivi ratobori nisu ni primjećivali. Oni su iznenada porušili sve mostove koje su na divljoj rijeci Srebrotoka sagradili, napustili su sve svoje gradove, koje su svojim imenima nazvali i krenuli u mračne i tajnovite šume (athu. Noćošume), a potom još dalje, do još mračnijih i još opasnijih šuma (athu. Čudošume).

Mrazidah Goralan stao je tući bez milosti za ikoga, a strašna Parodima Tiana (athu. Anait) svojim je ogadimom sakrila visoku planinu Vrištokrešt. Ledeni dah strašne Driane (athu. Anarid) ledio je dah snažnih Nebokona i teško oklopljenih ratnika, a onda je napokon Noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje i tako je još jedna duga i beskrajna noć zavila u tamu tajnovite šume Tefnutike - tajnovite šume Vrištokrešta (athu. Noćošuma, Čudošuma, Strahošuma, Srebrošuma ...), a koje su od samoga 'Osvita Vremena' čuvale tajnu o tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu u kojem su ratovi uništili i posljednje Slobodne gradove i zauvijek izbrisale nadu 'Onima koji su koračali uspravno …'

Sveprisutna Tajna, u kojoj zapravo živi Legenda Heduanika (athu. Skriveni i Izgubljeni Svjetovi), je Pričoslovlje Legendi i Tajni skrivenih u magli Priča koje je ispremiješao vjetar Sjeverni, vjetar Ledeni, a napisao ih je Athumanunh. Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet, Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan. (athu. Omda - Jutarnji Stelar Mrazituna)

Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s 'Njima' tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima (athu. Mrazitun) sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo, ali nikako nije prošlo.

Athumanunh je jednostavno među sedam postojećih Zvijezdi (Velika kola, Mali Medvjed sa Sjevernjačom, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kapela, te blizance Kastora i Poluksa, ubacio svoju Osmu Zvijezdu (Hawaland). Kada se te Zvijezde spoje pozorno u njihovom sjecištu postavi se Zvijezda Hawalanda, a potom se konstruira fini kristal snijega čije stranice diraju ta Zviježđa. Zapravo to je Zimsko Nebo koje su Alandi vidjeli tijekom pet Svetih dana mjeseca Zvijezdoroda nakon kojih je Njima počela Nova Godina.

Tihi poput Sjena, nečujni poput tmine Noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne Nebokone. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratobori, ratobori koji su čuvali prostranstva Asalanda. Jezdojuri, elitni alandski ratobori koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili Niskozemskom Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore i oklopi potpuno nalikovali tim smrznutim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg i led.

Athumanunh Svjetlonoše (athu. Alanđane) uvijek u svojim Pričama opisuje kao najplemenitiju skupinu ljudi koja je ikada zemljom koračala … s njima je došlo novo doba - VESNA (athu. VrijemE Svjetlosti Neba Asalanda)