Uvjerenje i fanatizam - nastavak

Uvjerenje i fanatizam
Delia Steinberg Guzmán
Iz: časopisa broj 18 

U suvremenom svijetu često se događa da određeni termini postanu moderni te se, kroz neprestano i pretjerano pojavljivanje u sredstvima javnog priopćavanja, prenose od čovjeka do čovjeka, gubeći svoje značenje. Slušamo i čitamo toliko toga o sektama, integracijama, fundamentalizmima, teroristima, paravojnim skupinama, subverzijama, manipulatorima, prevarantima, korupcijama, da više ni sami ne znamo kome ili u što vjerovati.
     I što je najgore: sve ove krupne riječi objedinjuju se pod pojmom fanatizma, stoga se događa da se čovjek – ne bi li nekako izbjegao sav taj užas – više uopće ne usuđuje o nečemu i nekako izjasniti, sve iz straha da ga ne proglase još jednim fanatikom.
Nesretni običaj objavljivanja svega najgoreg, čemu se daje najviše mjesta u  vijestima – i  to ne samo zato da bi ljudi saznali što se događa, već i da bi se stekao ugled te na najgori i ne uvijek pošten način zaradio novac – ima za posljedicu ono najgore što je moglo zadesiti čovječanstvo: nedostatak uvjerenja.
     Namjera nam je pojasniti razlike koje opažamo između uvjerenja i fanatizma da bi, kad se stvari postave na svoja mjesta, svatko bio u stanju prosuđivati sebe i druge s malo više kriterija.
     Uvjerenje je visoko psihološko, intelektualno i moralno stanje koje proizlazi iz procesa uvjeravanja, zasnovanog na zdravu razumu, dokazima, iskustvu, primjerima i čvrstim uporišnim točkama.
     Osoba s uvjerenjima u cijelosti je zdrava osoba koja pokazuje zavidnu sigurnost u sebe, ona zna odakle dolazi i kamo ide, a to joj omogućava uravnotežen i razborit život. Uvjerenja se rađaju kroz neprestano korištenje nutarnjih sposobnosti te iz postupne transformacije nestalnih mišljenja u čvrste prosudbe. To, međutim, ne podrazumijeva ukočenost i stagnaciju, već nešto posve suprotno: osoba koja posjeduje uvjerenja živi u skladu s idejama, a one imaju svoju vlastitu energiju i prirodni ritam razvoja.
     Osoba s uvjerenjima je tolerantna. Čvrsta je u svom stavu, ali ostavlja mjesta i drugima. Ne omalovažava one koji misle drugačije, nego je uvijek spremna slušati. Njena je tolerancija  aktivna: ona sasluša druge, iznosi i brani svoje mišljenje, ali pritom ne vrijeđa niti napada. Osoba s uvjerenjima zna stvoriti prostor i za sebe i za druge. Ona otvara prostor, stvara ga, prepoznaje i ne upada u tuđi. Ne podbada, ne uznemirava niti gnjavi ljude oko sebe. Ne nameće se tiranski, niti se smatra vrhuncem savršenstva. Uvjerenja joj pomažu napredovati i biti svaki puta malo boljom.
     Fanatična osoba razmišlja rijetko ili nikada. Ona usvaja ono što joj drugi predoče kao dobro, ne razvijajući pritom nikakve osjećaje, već samo nekontrolirane strasti i nagone koji je guraju u nesvjesne postupke. Zbog takvih se djela kasnije i ne kaje, budući da joj manjka sposobnosti ispravne procjene.
    Fanatik zna za samo jednu ideju, ako je uopće zna. Bolje rečeno, on jednostavno prihvati jednu ideju, ali ne iz osobnog uvjerenja, nego zbog prisile, koja je u većini slučajeva vješto prikrivena. Latentna želja da pomognu čovječanstvu koja se kod mnogih ljudi ne uspijeva ispravno izraziti, od takvih osoba čini lak plijen za one koji već jesu fanatici, i kojima su potrebne korisne budale kao pratnja u njihovim igrama.
 Fanatici su po definiciji netrpeljivi. Ne prihvaćaju postojanje ljudi koji razmišljaju ili osjećaju drukčije od njih. Ubojstva i mučenja jezivi su pokazatelji njihova nastojanja da uklone takve ljude. Fanatici ne slušaju i nisu u stanju razgovarati; oni samo glasno izvikuju svoja načela, kako bi zadivili same sebe i oduzeli prostor svakom drugom mišljenju. Njima je dovoljno, i previše, ono što već imaju. Sve ostalo je vrijedno prijezira i ne postoji ili treba prestati postojati. Upravo se u ovome nalazi začetak tiranije.
 Neizmjerno je važno razlikovati ova dva stava: uvjerenje je obilježje filozofa, a fanatizam je obilježje luđaka. Istina je da moramo živjeti uz mnoštvo – i previše – fanatika. Ali mi ne smijemo nesvjesno oponašati njihovu nastranost, bez obzira što apsurdi s kojima moramo živjeti dopuštaju da ta nastranost zauzme više vremena i prostora nego sva druga, plemenita i za čovječanstvo korisna djela. Moramo zadržati moralni integritet i razviti svoju spoznaju, kako bismo postali ljudi s autentičnim uvjerenjima, pošteni, časni i idealistični, naklonjeni sadašnjosti, s ljubavlju prema prošlosti i čežnjom ka budućnosti.
Željeti znači moći. I u ovom slučaju – ako to želiš – možeš uvjerljivo započeti živjeti svoje najbolje osjećaje, ideje i moralne vrijednosti. Ključ svega nalazi se u tebi.

 Sa španjolskog prevela: Gloria Blažanović        Iz časopisa “Nova Akropola” br. 243, Madrid 1995.