Spiritualna revolucija i energetsko iscjeljivanje podsvijesti

Objavio Čarobna šuma 

Piše: Krešimira Gojanović

Stare mitske teme paganskih naroda na različitim kontinentima tijekom ljudskog razvoja obrađivale su tzv. silazak bogova i boginja u podzemlje, kao metaforički prodor energije u materiju, gdje je mitsko podzemlje zapravo predstavljalo prostor kolektivno nesvjesnog i karmičkih tereta, koji su morali biti razobličeni svjetlom svjesti, transformirani i integrirani, prije nego li je duša mogla doživjeti iscjeljujuću preobrazbu, odnosno simbolički izlazak na svjetlo i početak novog spiritualno – kreativnog ciklusa.

U sumeranskom mitu, Inana, boginja zvijezde Venere i ljubavi silazi u carstvo mrtvih, da bi preotela vlast od svoje starije sestre Ereškigal, koja je bila vladarica podzemnih svijetova. U podzemlju Inana nailazi na sedmoro vrata i kako kroz koja prolazi, tako joj vratar oduzima odjeću i nakit, te pred svoju stariju, tamnu sestru dolazi potpuno gola i bez svih svojih moći. Ereškigal je tada uprla u nju pogled smrti i Inana ostaje nepomična, no ostali bogovi, da bi je spasili, šalju joj hranu i vodu iscjeljenja, te boginja ljubavi ponovo biva vraćena u život. Istu mitsku temu priča i akadska verzija mita pod nazivom ” Ishtarine puti u podzemlje “. U ovoj mitskoj temi, Inana, odnosno Ishtar predstavlja simbol mudre i hrabre žene, koja u suočenju sa svojom tamnom sestrom otkriva vlastite slabosti i istovremeno odbacuje svoje lažne svjetovne identitete, sve dok ne postane gola poput djeteta. Tada se situacija naglo preokreće, ona dobija ” vodu iscjeljenja ”, oživljava regenerirana, te ponovo izlazi na svjetlo, jos jača i odlučnija nego što je bila prije započete preobrazbe. U Egiptu također imamo ovaj motiv, gdje boginja Izida odlazi pod zemlju da bi spasila i oživjela svog ubijenog muža Ozirisa. U Grčkoj opet, ta tema biva obrađena u mitu o Demetri i Perzefoni, gdje Perzefona biva oteta od Hada, da bi ponovo izašla iz podzemlja nakon određenog vremena, preobražena i regenerirana, kao simbol probuđene prirode i žene.

Gledano očima moderne psihologije koja redefinira stare mitske obrasce, za kolektivnu žensku svijest je taj silazak u ” Perzefonino carstvo ” istovremeno bolan i iscjeljujući proces, unutar kojega se osvještavaju svi oblici patrijarhalne represije nad ženama, te na individualnom nivou koji se isprepliće sa kolektivnim, daje ženi / ali i muškarcu / mogućnost da kroz suočenje sa vlastitim strahovima i ograničenjima ponovo uđu u kontakt sa svojom dubinskom prirodom i unutar svoje duše metaforički preobraze sebe, te uskrsnu, oživljeni u svjetlu samospoznaje.

Tijekom odgoja upijamo mnoga negativna uvjerenja, koja nas mogu oštetiti na energetskom nivou, a također mogu blokirati i našu kreativnost, prisiljavajući nas da usvojimo lažne identitete i obrasce ponašanja, kako bismo se komformistički stopili sa svojom okolinom i postali poslušni, nemisleći građani, podložni svojim vladarima – političkim i vjerskim strukturama, koje žive od našega rada, te naših doprinosa i napora na zemlji. Društvo, pogotovo ono nedovoljno napredno i tolerantno u cjelini, ima interes da odgoji što više poniznih i neosviještenih građana, koji neće puno pitati, već će raditi i slušati. U tom smislu, tradicionalna uloga žene također je jedan ograničavajući energetski obrazac, koji guši žensku kreativnost i puteve samoosvještavanja, dok sa druge strane insistira na slijepom prihvaćanju tzv. ženskih dužnosti – da žene budu isključivo ‘ rađalice ‘ i odgojiteljice novih naraštaja poslušnih radnika i poreznih obveznika, na čijim leđima će državnici, vlastodržci i muško svećenstvo zgrtati svoja ogromna materijalna bogatstva. U takvom sistemu, sve su uloge odavno podjeljene i točno se zna gdje su zacrtane imaginarne granice naše slobode. Zbog svega ovog navedenoga, proces buđenja jeste jako bolan, jer ponekad predstavlja odvajanje od svoje okoline i njenih podsvjesnih represivnih mehanizama, sa kojima nas pokušavaju kontrolirati naši učitelji i odgojitelji, zato što su i sami isto tako nekad bili kontrolirani i prigušivani od svojih učitelja – društvena represija prenosi se s koljena na koljeno, često u vidu nepisanih i neizgovorenih pravila, a koja nalažu da se poštuju tradicionalni obrasci ponašanja.

Put koji prekida taj kolektivni, naučeni obrazac jeste put individuacije, kada kroz unutrašnje, regenerativne procese otkrivamo svoja skrivena duševna bogatstva, tako što ” izgubljene ” i potisnute dijelove sebe ponovo pronalazimo i povezujemo u kompaktnu cjelinu. Integracijom i prihvaćanjem svoje sjenke dobijamo novi uvid u sebe i tu započinje ciklus dubinske kreativnosti, kroz stvaranje tzv. unutrašnjeg hrama, odnosno unutrašnjeg svetišta vlastitog bića, gdje otkrivamo i učimo njegovati svoje individualno bio – polje svete energije, sa kojom ulazimo u materiju, oblikujući je prema svojoj volji i svom nadahnuću.

Međutim, prije toga potrebno je proći kroz izvjestan oblik bolnog odumiranja, sve ono što je lažna kukuljica na krilima leptira mora otpasti, sve staro i preživjelo što nas blokira u našem rastu treba biti odbačeno kao potrošena zmijska koža, ispod koje će onda izroniti nova, blistava i mlada zmija – simbol naše probuđene, prerađene i u cjelosti spoznate energije. U tom procesu moramo pristati i na svojevrsni gubitak iluzija – demistifikacija lažnih autoriteta u koje smo vjerovali, a koji su željeli da budemo ovisni i podložni njihovoj moći – donijeti će nam privremeni osjećaj izgubljenosti i velike nesigurnosti, jer ćemo se odjednom naći usred novog svijeta, koji podrazumijeva nepoznatu zemlju, zemlju u nastajanju: stare vrijednosti su srušene, a nove još nisu niknule, niti su uspostavljene. Taj međuprostor u fazi buđenja predstavlja tzv. tamnu noć duše, koja na nas može djelovati neugodno i zastrašujuće, kako za pojedinca, tako i za kolektiv u cjelini, no uspijemo li se čvrsto centrirati u energiji vlastitog unutrašnjeg svjetla, lakše ćemo i bezbolnije prebroditi ovaj prirodni i posve uobičajeni trenutak na putu naše preobrazbe, jer je ‘ tamna noć duše ‘ zapravo neodvojiv dio regenerativnog procesa.

Potisnuta kreativnost vodi u autodestruktivnost, zbog toga tu autodestruktivnost na najdubljim nivoima našeg bića moramo osvijestiti i preraditi, najbolje u kreativnim procesima, unutar kojih ćemo ponovo doći u kontakt sa izvornom energijom, kroz pisanje, slikanje, meditaciju, ples, te stapanje sa čistom prirodom, svuda oko nas. Naime, kada god slobodno, bez stida i krivnje izražavamo sebe u svom bogatstvu našeg duševnog potencijala, tada zapravo pojačavamo princip unutrašnjeg svjetla, te automatski tim svojim svjetlom potičemo i u drugima regenerativne procese samospoznaje i osobnog rasta. Zato je potrebno da što prije odbacimo zastarjele modele verbalne manipulacije, prikrivanja i potiskivanja stvarnih osjećaja, koje zbog straha gušimo u sebi, misleći da nismo dovoljno dobri i da će nas okolina odbaciti ako pokažemo i svoju tamnu stranu, svoju prirodnu ljudsku ranjivost, kao i svoja ograničenja.

Dualizam Neptunovske ere podjelio je svijet na svjetlo i tamu, no integracijski model Uranske ere uči nas da energija na svom putu preobrazbe sasvim prirodno mora proći i kroz podzemlje, kao i iznad zemlje – ona ulazi u najcrnje dubine, te iz njih izlazi prema najsvjetlijim visinama, neprekidno kružna i mrežolika, povezuje različite planove naše svijesti, transformirajući naša ograničenja i strahove na putu u mudre spoznaje i uvide o vlastitom biću.

Ništa što je ljudsko više nije sramotno i griješno, ulazimo u sebe, otkrivajući prostore vlastite duše i u tim prostorima radimo svojevrsno veliko pospremanje, čistimo stare energetske nakupine u dvoranama svog hrama, donosimo svježi vjetar i pronalazimo unutrašnji dragulj – vodoskok u centru svojih izvora, gdje ćemo se napojiti novom snagom i tako napojeni opet uskrsnuti kao lijepa i probuđena ljudska bića, čija svjetlost nikada više neće biti zatamnjena lažnim i nehumanim učenjima starog svijeta.