Ispeci pa reci

Objavio Čarobna šuma

Piše: Emina Pršić

Brzopotezna na jeziku, često puta izgovorim neke riječi za koje ni sama ne znam zašto sam rekla, sve do onog trena kad su izgovorene, a u ušima još odzvanja jeka izrečenog nekoliko puta. To su ti trenuci u kojima postaneš svjesan da postoje stvari koje se ne mogu vratiti – poput ispaljenog metka. Nisu li nam zato dana dva uha, a samo jedna usta kako bi više slušali, a manje pričali?

I sto puta bih najrađe pregrizla jezik nego što sam izustila određene rečenice, ali onaj prvi nagon tjera te da izgovoriš i ostaneš živ. Taj mišićni organ koji se nalazi na dnu usne šupljine, a služi, između ostalog, za prevrtanje hrane, zna više prevrtiti riječi u minuti nego hrane za godinu dana. Melje sve i svašta.

I kao što je moja baka znala reći: “Dijete, voda može sve oprati, samo hrđavo srce ne“, tako ni jedan Orbit ni ona četkica za zube s gumenim resama za ribanje jezika ne može odjednom očistit’ naslage koje su se s vremenom nakupile.

Riječi su toliko moćne da znaju rezati preciznije od kiruškog skalpela i liječiti ranu bolje od bilo kojeg melema, iako su često lijepe riječi neistinite, a istinite riječi najčešće nisu lijepe. Baratanje njima trebalo bi ograničiti kao i brzinu u vožnji.

I u sudskim procesima uvijek se daje na znanje: “Možete se braniti i šutnjom, a sve što kažete može biti upotrebljeno protiv vas”. A ja nekada sama sebe podsjetim na one dvorske lude koje su imale zadatak na dvoru reći ono što se drugi nisu usudili. Ma koliko iskrena bila nisam baš sigurna da ljudi uvijek žele i spremni su čuti “pravo stanje stvari“.

Ispeci pa reci. Ili što bi se u narodu reklo: prvo reci hop pa skoči. Vjerujem da je ono što je poteklo iz naroda obično i najmudrije.
Gospođa samodisciplina je postavila toliko težak zadatak da prije pronađemo valjan izgovor nego što ustrajemo u istoj. Ali vrijedi pokušati jer svaki pokušaj ima nadu da će se ipak uspjeti. U početku kao umjetno izazvana navika, a kasnije stil života.

Počnemo li “uređivati” svoj govor time što ćemo slušati što govorimo, ne dopuštajući pritom da kažemo neke stvari brzopleto i nepromišljeno, možemo početi oblikovati i svoje misli.

A kako mislimo, tako ćemo se i osjećati.

[izvor: Emina Pršić na ordinacija.hr]

.