Barbariga tornjić …

… ili kako inspirirati druge na kreativnost

Piše: Boris Pecigoš

Taj četvrtak sam s prijateljicom Jasenkom konačno posjetio Damira u njegovoj drvenoj kućici u Istri, blizu mjesta Bale, kraj ekocentra Eia, gdje Damir uz ostale aktivnosti vodi i istarski ogranak Čarobne šume. Naravno, odjurili smo do mora što smo prije mogli, a kad je Sunce počelo zalaziti primio sam se gradnje land art tornja. Uz samo more na plaži u Barbarigi već su stajale dvije temeljne stijene, pa kao da su dozivale da se na njima nešto složi. I kamen po kamen, izrastao je dosad najviši toranj koji sam slagao, načinjen od 15 kamenova u delikatnoj ravnoteži. Taman kad sam postavio posljednji kamenčić na vrh pojavio se izlazeći Mjesec u svom punom sjaju.

Fotografija teško može dočarati dojam stvarnosti:

U svjetlosti istovremeno zalazećeg Sunca, mreškanja valova i njihovog udaranja u sam temelj kamenaste kule, sjedili smo nas troje u tišini i uživali u prizoru:

No, pravo iznenađenje nas je dočekalo iduće jutro! Na plaži su stajala još dva tornjića, a tijekom dana niknulo ih je još nekoliko. I drugi su bili potaknuti kreativno se izraziti kroz igru slaganja kamenja. Svatko nosi kreativnost u sebi, treba je samo izvući na svjetlost dana, a meni je bilo drago vidjeti da sam svojim konstruktom tome pridonio.

Zanimljivo je da su tornjiće gradila mahom djeca, još zaigrana, nesputana i slobodna. Dva brata složila su pravi kompleks od dvije velike kule, nekoliko manjih, s mostićem i “hramom”. Na žalost, nismo uspjeli fotografirati ih, ali one, nadamo se, još uvijek stoje tamo negdje na plaži u Barbarigi, dok su sve ostale tornjeve uz rub mora iduće noći porušili valovi. To i jest smisao gradnje kula od kamenja – biti zaokupljen sadašnjošću, trenutkom igre i izražavanja sebe kroz dodir s kamenjem i sa zemljom, postići istovremeno osjetljivu ravnotežu i gotovo dinamičku stabilnost konstrukcije (fizički ekvivalent zen ravnoteže u svakodnevnom životu), te na kraju prepustiti skulpturu djelovanju prirodnih sila i prolaznosti.